Sluša Čajkovskog i čita Idiota, a apstraktna slika života u njenoj glavi rastače je na komade, svakog popodneva.
Petkom uči francuski, a vikendima piše kratke priče, za koje unaprijed zna da nikad neće biti objavljene.
Naziva se nebitnom i nenadarenom, jer su tako drugi rekli.
Jer su je oni tako okarakterisali.
Svakog jutra iznova stavljala je oklop prosječne žene, a nikada to nije bila.
Svakog dana stala bi ispred ogledala, navukla taj prosječni, zahrđali oklop i do iznemoglosti obavljala i svoje i tuđe obaveze.
Nikad dovoljno dobra drugima, nikad dovoljno dobra sebi.
Budila se sa hroničnom glavoboljom i spartanskim osjećajem dužnosti, prije svih svojih ukućana. Redovno se smijala, onakoradi reda, a nikad iz duše. Svakim danom bi sastavljala spisak obaveza i neumorno radila, samo sa jednim ciljem : Da bude dobra kćerka, majka, sestra, žena.
Ali, oni osjećaji koji su se budili u njoj više puta dnevno, onaj nemir, ona tjeskoba koji su nagrizali i najsitniji djelić njene utrobe, svakim danom su bili sve jači, sve prisutniji, sve gori.
I činilo se kao da ne namjeravaju otići.
Osjećaj da nije dovoljno dobra i da nikada neće biti dovoljno dobra nikome, pa ni samoj sebi, nisu je napuštali.
Prođe tako godina, dvije, pet.
Sada šutiš i posmatraš lik propale žene, ili barem ono što je od nje danas ostalo, u komadu napuklog stakla, stojiš i posmatraš njene uplakane smeđe oči i natekle očne kapke.
Samo je tjeskoba i nemir još uvijek nisu napustili.
Sada uzima lijekove, da prođe, da sva ona tuga sklupčana u njoj samo prividno prođe.
Više ne uči francuski.
Priče već odavno ne piše.
Ponekad ni ne ustane iz kreveta, jer zašto bi se trudila više?
Odbacila je stari, dotrajali oklop prosječne žene, ali i ono što je bila van njega.
Više nije dobra kćerka, majka, sestra, žena.
Više nikome nije dobra.
A zašto to sebi, na prvom mjestu, nije bila?
Zato uspori, sebe voli.
Na prvo mjesto se stavi.
Nisi slaba niti manje dobra ako to uradiš.
Nikako i nikad to ne možeš biti.
Jer heroj si.
Žena si.
