„A sad? Sad u Njemačku“, reče nekidan nasmijani mladić u kameru jedne hrvatske televizije. Norijada, maturantska proslava, Zagreb, maj 2017. godine.
Dvjestotinjak kilometara istočnije, u Banjoj Luci, profesori njemačkog jezika su traženiji od vrhunskih ljekara, u danima kada više mladih traži hitnu ekonomsku nego hitnu medicinsku pomoć. Još 560 km ka istoku, u Nišu, od kraja prošle godine se priča o 80% srednjoškolaca koji, prema istraživanju Kapital magazina, žele da napuste ovaj grad, ali i Srbiju.
Tačnih podataka i dalje nema, ali i oni sa kojima se barata u javnosti sasvim su dovoljni da potvrde utisak koji smo već svi stekli – da nam izvoz napokon opasno raste. Mada, ne u nekoj od oblasti kojima smo se nadali.
Samo u pomenutu Njemačku, iz Hrvatske se u 2015. godini, prema njemačkim podacima, preselilo 57.412 ljudi – otprilike cijela jedna Pula. Približno isti broj osoba se godinu dana ranije odselio iz Srbije, dvostruko više nego 2007. godine. Prognoze za BiH govore da bi u toku ove godine čitav jedan Mostar mogao da krene na put, oko 100.000 stanovnika – opet većinom mladih.
Treba li još brojeva? Onih 85% makedonskih studenata koji su svojoj vladi poručili da budućnost vide u inostranstvu, ili polovina mladih Crnogoraca koji su isto rekli Centru za građansko obrazovanje?
Ili je potrebnije da se dobro osvrnemo oko sebe, sagledamo te silne redove pred ambasadama, šalterima za pasoše i graničnim prelazima, i onako iskreno se zapitamo – gdje smo to izgubili svoju budućnost?
https://www.youtube.com/watch?v=sxsEfArgqjM
U bavljenju prošlošću i sadašnjošću
Krajem osamdesetih prošle godine, na Televiziji Beograd je emitovana serija “Zaboravljeni”, danas možda najpoznatija po istoimenoj pjesmi grupe Piloti. Bila je to vježba jedne velike generacije mladih glumaca za teške uloge koje će igrati u filmovima devedesetih. I bila je to slika jedne generacije mladih Jugoslovena, zanemarene u godinama predratne krize, koji će takođe tek odigrati svoje najteže uloge.
Ako su narodi ovih prostora uspjeli da nešto urade složno, temeljno i do kraja, to je da unište nekoliko generacija svoje djece. Na svim svojim jezicima, samo oko toga su se dobro razumjeli.
Najprije tu generaciju, koja je bila toliko nesrećna da stasa taman u vrijeme kada se dijelilo oružje. Pa onda i generaciju koja je u tom periodu tek stasavala, u suludim uslovima, uskraćena za mnoge normalne stvari i izložena mnogim nenormalnim. Mnogi od njih su rekli “zbogom” čim je Dejtonski sudija odsvirao kraj najgluplje utakmice na našim terenima.
Sada se, međutim, njihovim stopama spremaju oni koji su te mračne godine proveli u blaženom neznanju pelena ili još nisu bili ni rođeni. Njihova prva sjećanja su na vremena u kojima je najgori dio ex-Yu priče već ostajao u prošlosti, a nova budućnost se gradila. I u tome limbu je prošlo njihovo odrastanje.
Pucnji su utihnuli, ali ratni pokliči ne. Ova djeca nisu odrastala u skloništima, već u ruševinama. Nisu ih budile sirene, već razglasi stranačkih automobila. Rat nisu proživjeli, ali su se svi oko njih potrudili da ga poslije dožive. Nije im usput govoreno koga i zašto da mrze, već su tome sistematski učeni odmalena. Danas su jedni zagađeni, a drugi zgađeni.
Njihovi roditelji su, umjesto u rovove, tad odlazili na cjelodnevne poslove ili duge boravke u Njemačkoj, Austriji, Holandiji. Trudili se i dovijali, ne bi li izgurali dan po dan. Popravljali su i krpili, ne stižući da grade. Boreći se da sačuvaju svoja radna mjesta, nisu se izborili za mjesta svoje djece. I danas, kada ona stasavaju, najviše što mogu da im ponude je isto to – da žive i rade u sadašnjosti, ne znajući kakva će im budućnost biti.
U naslijeđenoj pasivnosti
Jesu li sami mladi mogli da učine više za sebe, ne čekajući da ih se sjete države, programi, roditelji? Naravno da jesu.
Mogli su da još za vrijeme škole i studija volontiraju i aktiviraju se u nekoj od mnogih organizacija, da prihvataju kratkoročne poslove, da sakupljaju znanja i iskustva gdje god mogu, da biraju školu i fakultet prema tome gdje se danas posao može pronaći…
Ko mi bude tvrdio suprotno, dostaviću mu na kućnu adresu istorijat svog slučaja na tri stranice sitno kucanog teksta. Baš takvim sam putem išao i svoje prve poslove dobijao upravo zbog stvari koje sam naučio i radio ostavljajući svoje slobodno vrijeme u raznim organizacijama, ne zbog stvari (ne)naučenih na fakultetu. I nisam jedini, jer su mnogi s kojima sam volontirao danas na sasvim dobrim poslovma.
Pasivnost nas ubija više od promaje, postanimo toga svjesni.
Ali, da se ne lažemo, sve i da se izborimo sa vjekovnom letargijom, aktiviramo svakog tinejdžera da radi na sebi izvan škole i zaključamo vrata svih srednjih ekonomskih kako bi učenici otišli u tesare, ne bismo mnogo toga promijenili.
Jer kako ćemo parirati stipendijama i programima inostranih fakulteta, koji prilikama obasipaju baš takve aktivne mlade ljude? Kako možemo očekivati od nekoga da na sezonskim poslovima ili tromjesečnim ugovorima o djelu zasniva planove o svom stanu, automobilu, vjenčanju, djetetu? Zašto bi, na kraju krajeva, taj novopečeni tesar sa knjigovodstvenim znanjem radio u našim šumama, kad će ga u austrijskim platiti nekoliko puta više?
O medicinskim sestrama tek da ne pričamo. Da Paja Jovanović danas slika svoju “Seobu”, umjesto kopljanika pod vunenim gunjevima bi u prvom redu bili bijeli mantili sa stalcima za infuzije.
A posao je samo dio slagalice koja se zove “život”. Veliki, centralni, ali ipak samo dio. Da smo bar ostatak posložili, ovaj djelić bi se već i uklopio nekako.
U pogrešnim shvatanjima
“Druga su vremena”, stari je izgovor i argument za bilo šta, ali se čini da zaista ne shvatamo kako puko preživljavanje više nije nešto čime će se zadovoljiti novi naraštaji. Valjda zato što ovi stariji već decenijama samo to i čine, pa im djeluje prirodno da je to sve što je zaista potrebno od života.
Mladima, međutim, posao, čak i onaj iznad minimalca, nije dovoljan argument, jer od svog života zahtjevaju ono što su prethodne generacije smjele samo da sanjaju. “Neki novi klinci” su djeca brzih medija, društvenih mreža i jeftinih avio-karata. Oni traže putovanja sa Instagrama, koncerte sa YouTube-a, tržne centre i klubove iz Facebook check-inova. Hoće slobodu iz lifestyle časopisa, karijeru iz blog tekstova, izobilje online kataloga.
Dobro znaju šta žele, i još bolje znaju šta ne žele. Nesigurnost, nepotizam, korupcija… već godinama su najčešći odgovori na ova pitanja u svakom istraživanju.
I sve dok uzroke ovog talasa svodimo samo na “zaposlenje”, pa još kakvo god, on će nastaviti da se odliva preko naših granica i zapljuskuje autobuske stanice i aerodrome Austrije, Njemačke, Švajcarske, Francuske.
U treptaju dugom dvije decenije
Maturanti sa zagrebačkog trga, studenti skopskih fakulteta i diplomci banjalučkih nisu neka nova izgubljena generacija. Ne, još gore – oni su nova zanemarena generacija. Naši “Zaboravljeni”.
Generacija o čijoj budućnosti niko nije mislio dok su svi bili zauzeti preživljavanjem u sadašnjosti i sprečavanjem vraćanja u prošlost. Oni koji su odrasli u magnovenju društva, u treptaju svih kojima su devedesete i dalje pred očima.
Generacija za koju smo se sjetili da je porasla tek sada, kada stoji na granici sa malim koferom u jednoj ruci, u koji je stalo sve što su naslijedili, i pametnim telefonom u drugoj, da se mogu jednom sedmično javiti preko Skype-a.
A dok se mi, koji ostajemo ovdje, po navici prepiremo ko je kriv za njihov odlazak – vaši, naši ili njihovi, političari ili glasači, roditelji ili sistemi, Kurte ili Murte – u nekoj bečkoj kafani, iz čijeg zvučnika svira stari CD Zdravka Čolića, konobar postavlja novi sto.
I za njega će sjesti ljudi koji će se, vjerujte, dobro razumjeti, bez obzira na to kojim jezikom govore.
