Kada sam prije tri godine otišla na jedan od svojih prvih seminara o medijskom izvještavanju u Sarajevu ni slutila nisam da će godinama kasnije saradnja Velme i mene doći do nivoa da ću biti dopisnica Balkan Diskurs platforme i intervjuisati je za Lolu. Međutim, NVO svijet je veoma mali kada se uvežete sa pravim ljudima i, prije ili kasnije, sretnete se na nekom višem nivou. Zbog toga je moj odabir bio, bez ikakve dileme, Velma Šarić. Žena koja postiže naizgled nemoguće. Radi na pomirenju naroda u BiH. Osim toga, radi na osnaživanju mladih, kako bi stasali u nezavisne i odgovorne novinare. Producira, režira, sarađuje sa Anđelinom Džoli i Ban Ki-munom. Treba vam još razloga? Čitajte u nastavku.
Kao direktorica i suosnivača CPI (Centra za postkonfliktna istraživanja) u startu si razbila mitove i predrasude o ženama i liderstvu. Odnosno, pokazala da se može. Na koji način si uspjela biti na čelu organizacije u biznis svijetu, koji je većinom muški?
Kako u poslu, tako i u privatnom životu, ne dozvoljavam da budem diskriminisana na rodnoj osnovi. Jedna od intervencija CPI jeste i rad u oblasti ženskih ljudskih prava te borba protiv isključenosti i segregacije. Svojim ličnim primjerom nastojim pokazati svim ljudima (bez obzira na spol i rod) da je uspjeh moguć i da ne smiju dozvoliti da ih prepreke (pa bile one zasnovane i na rodnoj diskriminaciji) obeshrabre i spriječe da napreduju. Od malih nogu sam imala veliku podršku porodice u izgradnji svoje karijere što je, takođe, mnogo uticalo na moj dosadašnji rad i uspjehe.
Postkonfliktne zajednice i područje bivše Jugoslavije. Koliko su ljudi spremni da pričaju o poslijeratnom periodu i osjećaš li napredak?
Mi u centru kada govorimo o svom radu umjesto ‘’izgradnja pomirenja’’ koristimo izraz ‘’izgradnja dijaloga’’. Ovo iz razloga što vjerujemo da za pomirenje još uvijek niije došlo vrijeme tj. da je preuranjeno govoriti o pomirenju u punom smislu riječi, jer nisu ispunjeni neki od prvih preduslova za to, kao što su: pravična suđenja zločincima, reparacije i poštovanje prava žrtava. Sve ovo, uz lošu socio-ekonomsku situaciju i kontrolu medija otežava proces pomirenja. Kroz naš rad uvidjeli smo da znatan broj građana BiH vrlo spremno prelazi etničke barijere, zajedno živi, sarađuje i nada se boljoj perspektivi za mlade ljude, koji su posebno pogođeni ovom situacijom. Činjenica jeste da građani kao takvi nisu prepreka pomirenju, ali i da su pod velikim uticajem vladajućih nacionalističkih struktura koje uz govor mržnje i kontrolu medija nastoje održati status quo i usporiti dalji razvoj BiH.
Čime se CPI bavi? Objasnimo to ljudima koji ne znaju šta radite.
Centar za postkonfliktna istraživanja je kreativna nevladina organizacija, koja se bavi izradom multimedijalnih, edukativnih intervencija u svrhu prevencije konflikta i izgradnje međuetničkog i međureligijskog dijaloga u BiH, na Balkanu i svijetu. Jednostavno i možda malo (pre)ambiciozno: misija CPI je izgradnja održivog mira u svijetu.
Malo je poznato da ste upravo vi bili organizator javnih i privatnih projekcija filma “U zemlji krvi i meda”. Jesi li upoznala Anđelinu? Šta misliš o njenim aktivnostima?
CPI je imao čast da od 2010. godine sarađuje sa Anđelinom Džoli, posebnom izaslanicom UN-a i bivšom Ambasadorkom dobre volje UNHCR-a. Ovu saradnju ne spominjemo previše kao takvu, jer znamo da je i namjera g-đe Džoli bila da kroz ovaj rad da glas i podršku ženama žrtvama rata i posebno ženama žrtvama seksualnog nasilja u konfliktu, te da zajedno radimo na razbijanju stigme i tišine koja okružuje ove žene. Ja sam imala čast da tokom bosanske premijere njenog režiserskog prvjenca ‘’U zemlji krvi i meda’’, upoznam g-đu Džoli i njenog supruga i mogu reći da su to dvoje prekrasnih ljudi, bez ikakvih ‘’holivudskih’’ kompleksa koji se iskreno bore za ljudska prava u svijetu.
Pokrenuli ste konkurs u čast Srđanu Aleksiću. Reci nam nešto više o njemu? Je li Srđan inspiracija i tebi?
Jedan od vodećih i nagrađivanih programa CPI jeste program ‘’Obični heroji’’ koji nastoji ispričati priče građana, koji su, birajući da spasu ‘onog drugog’, postali heroji u vrijeme kada je njihova zemlja prolazila kroz rat i genocid. Program donosi svjedočenja spasilaca iz Bosne i Hercegovine, Kambodže, Ruande, i Holokausta. Jedna od komponenata programa jeste i omladinsko takmičenje ‘’Srđan Aleksić’’ kroz koje nastojimo motivirati mlade ljude da u svojim zajednicama pronađu primjere svakodnevne moralne hrabrosti i borbe za pravdu. Hrabrost Srđana Aleksića ovdje jeste oličenje jednog istinskog heroja i on je vječita inspiracija svima, pa i meni, da nikada ne smijemo da odustanemo od svojih ideala i da, prije svega, moramo biti ljudi.
Ti si bila novinar. Istraživač. Filmski producent. A sad si na čelu jedne nevjerovatne organizacije. Kako je na tebe uticao taj razvojni put? Šta te najviše isklesalo?
Moja profesionalna karijera zaista jeste skup različitih angažmana: diplomirana politologinja/sociologinja, obučena novinarka, dugogodišnja istraživačica na Univerzitetu u Sarajevu, producentkinja velikog broja dokumentarnih filmova, direktorica i menadžerica nekoliko lokalnih i međunarodnih nevladinih organizacija, i baš ovaj multidisciplinarni rad i aktivnosti i jesu me oblikovale u liderku i afirmisale kao aktivistkinju za ljudska prava. Pored i prije svega, ja sam još uvijek ona studentkinja koja je iz malog Kladnja došla u veliko Sarajevo sa namjerom da mijenja svijet na bolje.
Podijeli sa nama najljepše i najtužnije iskustvo koje ti je centar donio.
Moja najljepša iskustva vežu se uvijek za mnoštvo mladih ljudi iz BiH i regije Balkana sa kojima svakodnevno radimo u centru. Svi ti mladi ljudi koji su se uzdigli iznad etničkih barijera i odlučili donositi pozitivne promjene svojoj zajednici su jedna neprekidna inspiracija i potvrda da ovo što radimo u CPI ima smisla. Veoma me je obradovala i činjenica da smo, kroz partnerstvo sa UN Web TV, uspjeli da jednu od epizoda iz dokumentarnog serijala ‘’Obični heroji’’ vidi preko 300 miliona ljudi širom svijeta. Jedinstvena je i situacija kada, na primjer, nedeljom popodne prebacujem kanale na TV-u, pa naiđem na neki od svojih dokumentarnih filmova na Al Jazeera Balkans.
Neka od najtužnijih i najtežih iskustava jesu ponovljena saznanja da u NVO sektoru, koji bi trebao predstavljati oličenje transparentnosti i povjerenja, postoji nevjerovatna količina nepotizma i korupcije. Činjenica jeste da se grantovi za nevladine organizacije namještaju rodbini, prijateljimai komšijama i time uskraćuje novac istinskim aktivistima i onemogućuje im se rad na izgradnji mira. Tužan je i nedostatak saradnje između nevladinih organizacija, te nedostatak jedinstvenog pritiska kojeg NVO sektor treba da stavi na vladajuće strukture kako bi ovu državu okrenuli ka boljoj budućnosti.
Da nije bilo još jedne žene, Lesli, ne bi bilo ni Centra. Koliko su žene u BiH, u okruženju, svjesne da zajedno mogu više nego same?
Lesli – koja je suosnivačica i podpredsjednica CPI – je prije svega moja velika inspiracija, iskreni prijatelj i nepresušni izvor snage i motivacije. Ona i njena porodica su prije skoro šest godina odlučili da sve što su uložili u njeno obrazovanje i razvoj sada ulože u jednu ideju, jedan centar, i izgradnju jedne bolje BiH. Za pet godine, zajedno sa našim timom, Lesli i ja smo uspjele da u naš rad uključimo više od 5.000 mladih ljudi i 250.000 građana BiH, te osmislimo i realizujemo više od stotinu projekata, programa i aktivnosti.
Ja smatram da su žene dobro osvještene u ovoj sferi i da postoji veliki broj primjera jakih žena kao pokretačica promjena, kao što su udruženja Žene u Crnom, Majke Srebrenice ili Ujedinjene Žene. Aktivistice kao ove su jako dobro uvezane i shvataju značaj saradnje i zajedničkog napretka. Naravno, i u ovoj oblasti su potrebna unaprijeđenja, posebno među ženama koje žive u ruralnim sredinama i/ili pripadaju manjinskim grupacijama.
Ti si preživjela rat. Sjećanja su, znamo, sigurno još uvijek živa. U čemu crpiš snagu za rad na prošlosti i kako ona definiše budućnost?
Rat sa sobom donosi neopisive situacije i zaista je period koji vam obilježi život zauvijek. Ja sam rat preživjela kao tinejdžerka, i to su godine u kojima sam preživjela užasne stvari čije otiske i danas nsim sa sobom. Kao što sam ranije pomenula, nepresušna snaga za rad jeste energija mladih ljudi, njihova vjera i posvećenost našoj zajedničkoj misiji izgradnje mira. Takođe, sam vrlo ponosna što sam u godinama rada stekla povjerenja žrtava rata u BiH iz svih etničkih grupa, te su oni danas spremni da samnom podjele strahote koje su preživjeli, kako bi njihova stravična iskustva bila dokumentovana i ostala kao nauk i opomena budućim generacijama. Kada su te osobe spremne da samnom ispred kamere podjele svoje priče, a koje mi kasnije uvrstimo u naš rad kroz filmove ili fotografske izložbe, tada shvatim koliku odgovornost zaista nosim sa sobom. Sa jedne strane povjerenje povrijeđenih, a sa druge mladalačka ambicija i želja za prevencijom ovih stravičnih zločina – to je moja snaga.
Veoma si angažovana i članica si značajnih skupova, konferencija i mitinga, gdje nerijetko predstavljaš našu državu. Koliko ti znači mogućnost da kao žena svijetu predstavljaš BiH i njene probleme, svakodnevnicu i realnost?
Vrlo sam ponosna kada predstavljam BiH na različitim skupovima, počev od 2011. godine kada je jedna od naših spasiteljki Mina Jahić odlikovana od strane Hillary Clinton za hrabrost tokom obilježavanja 60. godišnjice Konvencije u vezi sa statusom izbjeglica, preko dodjele prve nagrade za Interkulturalnu inovativnost 2014. godine kada sam imala čast govoriti ispred više od 1200 ministara iz cijelog svijeta i u prisustvu generalnog sekretara UN-a Ban Ki Muna, do 2015. godine i dodjele nagrade ‘’Diversity Advantage Challenge’’ Vijeća Evrope gdje sam imala priliku predstaviti naš rad na Kongresu lokalnih i regionalnih vlasti. Pored svega ovoga, najponosnija sam i dalje kada BiH predstavljam na događajima sa mnoštvom mladih ljudi i kada dobijem priliku da na njih prenesem lekcije iz svoje zemlje.
Društvo nerijetko uspjeh žena definiše kroz posao i majčinstvo. Međutim, je li to zaista mjerilo uspjeha i osjećaš li da imaš pritisak da biraš između to dvoje?
Mi i dalje živimo u partrijarhalnom društvu koje dosta često uspjeh žene vezuje za njene reproduktivne mogućnosti. Ja smatram da je majčinstvo lični izbor i da kao takav nikada ne smije biti pritisak nikome. Ja imam tu sreću da od početka moje karijere imam veliku podršku roditelja i brata, koji podržavaju svaku moju odluku.
Borba za ravnopravnost neminovno uključuje i muškarce. Kako je sarađivati sa njima na državnom, ali zatim i regionalnom i svjetskom nivou? Dolazi li se do kompromisa prije sa ženama ili muškarcima?
U svom poslu ne dozvoljavam da me bilo kakve spolne ili rodne predrasude obeshrabre ili uopšte utiču na moj rad. Bez obzira na to sa kim sarađujem uvijek se trudim da gledam izvan tih ‘’vanjskih’’ prizmi i fokusiram se na profesionalizam i odgovornost u radu. Naravno, partnerstva i saradnje uvijek nose i pozitivna i negativna iskustva, ali ih ja uvijek vežem za kvalifikacije i kvalitet poslovanja, a ne spolne ili rodne karakteristike.
Bez obzira na to koliko zahtjevna tvoja poslovna pozicija bila i ti, kao i brojne druge žene, imaš svoje male sitne brige. Kako se nosiš sa svakodnevnim problemima i u čemu pronalaziš utočište?
Najviše bih voljela posjedovati neku čarobnu formula za kvalitetniji život sa zdravom prehranom, rekreacijom i sl. No međutim, kao i svaki posao i ovaj nosi veliku dozu stresa, koji u kombinaciji sa velikim brojem putovanja, koja su za mene samo ove godine uključivala London, Baku, Nju Jork, Štokholm, otežava pronalazak životnog balansa. Moj način borbe sa ovim jeste da, koliko god je moguće, svoje slobodno vrijeme posvetim prijateljima i porodici, mojoj kući, maloj bašti i mom psu koji me voli bezgranično.
Šta je ono što svaka žena treba znati i voditi se tom mišlju u životu?
Nijedna žena nikada ne smije da ignoriše svoje strahove nego treba da se suoči sa njima; ne smije da bježi od konflikta, nego treba da se izbori sa njim; ne smije da odustane od svojih snova i uvjerenja, i konstantno treba da radi na svom usavršavanju i obrazovanju. Moja misao je uvijek poznata rečenica sekretarke Hilari Klinton na 4. Ženskoj konferenciji u Pekingu (1995): ‘’ljudska prava su ženska prava i ženska prava su ljudska prava.’’
