Jesu, ali to nisu ista djeca, ista vremena, isti roditelji, niti je bilo šta od onog ranije ostalo isto. Nekad si dobijao batine ili si ti tukao, ali to nisi govorio roditeljima, jer bi te “utjerali” u kuću, a veće kazne od toga nije bilo. Roditelji su zauzimali jednak stav prema djeci i govorili ”Sve je to dječije”.
Ova rečenica se prenosila s generacije na generaciju pa i danas zadržala upotrebu u situacijama kada se opravdava počinjeno vršnjačko nasilje. I danas je to uzrečica mnogih roditelja, čija djeca tuku i mlate one slabije od sebe.
U današnje vrijeme vršnjačko nasilje je poprimilo nenormalne razmjere, djeca su postala agresivna, bijesna, nervozna, nezadovoljna, ohola i svoja. I ranije su djeca znala uvrijediti, ali su se znali i pokajati.
Danas djeca na dnevnom nivou vrijeđaju koga stignu, tuku se, a kajanje i stid su nestali u moru popularizovanog sadržaja savremenih tehnologija. “Ko je još lud da se kaje”.
Nekad su se djeca crvenila od stida, danas od bijesa, razlika je vrlo očita i primjetna. Kad se svemu tome doda i roditeljsko potpirivanje vatre, onda ste sigurno na pravom putu da postanete slika i prilika onih koji vas savjetuju.
Danas je normalizovano da roditelji savjetuju djecu”Kad te neko udari vrati”. Pita li se iko da li to dijete želi da uradi?
I tu je početak stvaranja malih nam nasilnika. To je taj momenat kada je sve počelo, dijete je dobilo vjetar u leđa u krenulo u pohod. Ili kad kažu:”Nisam ja tebe rodila da te drugi tuku”.
Da li to znači da ćete od vaše dobre i mirne djece, upravo vi napraviti ono što će postati? Jeste li možda nekad razmišljali da trebate razgovarati sa djecom da vam se povjeravaju, a da se nasilje može riješiti i razgovorom i pokazivanjem da ste bolji drugar onda kada pokažete dobrotu,a ne agresiju?
Pa ćete možda svojim primjerom pokazati da se i drugi ugledaju na vas i slijede ponašanje koje je ispravno.
Djeca nam se odavno guše u nasilju, vape za pomoći, u sebi, naglas, ali izgleda da ih niko ne čuje. Ili ne želi da ih čuje.
Djeca su nam postala prazna, nesrećna, depresivna, anksiozna, djeca su nam postala bezosjećajna. Jesmo li ih možda pokušali naučiti drugačije? Nemojte mi reći da su vas vaši roditelji učili tako.
Dragi roditelji, molim Vas ponašajte se kao roditelji, u suprotnom ćete doživjeti sunovrat. Ako dijete učite da vrati, jeste razmišljali o tome da će jednog dana vratiti i Vama? Ili ste duboko uvjereni da se to vama ne može desiti. Razmislite još jednom, vjerujte da ne bi bilo dobro da se uvjerite lično.
Da li ste razmišljali da će naša djeca za 10, 20 godina reći “I prije su se djeca ubijala međusobno”. Hoćete li onda učiti svoje djete kad neko ispali metak, da mu vrati? Ili će ipak biti kasno i za vas i za njega.
