Skoro dva sata publika je gledala besprijekornu igru i uživala u pitkom, na momente tragičnom, na momente komičnom tekstu, koji je kroz rediteljski postupak Milice Kralj otkrivan sloj po sloj. Odmah na početku, ispred prve spuštene zavjese javlja se generacijski sukob majke (Dara Džokić) i kćerke (Katarina Marković), gdje se sučeljavaju njihova shvatanja o udaji, religiji, tradiciji.
Kako komad odmiče i kako se zavjesa po zavjesa diže, u novoj atmosferi publici na tacni bivaju servirani problemi savremenog svijeta. O problemu začeća u četrdesetim godinama i preispitivanju da li uopšte postati roditelj na planeti koja očigledno hrli ka propasti, progovoreno je kroz igru Jelene Petrović i Vladislava Mihajlovića, gdje poseban naklon ide Petrovićevoj i njenoj ludački energičnoj roli, koju publika nije mogla da ne primijeti i ne prekine aplauzom.
Potom sjajna Milica Mihajlović, prošlogodišnja pobjednica Teatar festa “Petar Kočić” sa ulogom Petrije u “Petrijinom vencu”, i ove godine briljira kao hrvatska emigrantkinja u Londonu.
Ona čistim purgerskim, kajkavskim dijalektom govori o bijedi savremene umjetnosti, poredeći umjetnike sa prosjacima, samo ne kod građana ispred crkve nego kod bjelosvjetskih fondacija, da bi u partnerskoj igri sa Darom Džokić na komičan način dočarala svoj londonski strah od političke nekorektnosti.
U “vrlom novom svijetu”, jelte, ekoseksualci su građani s posebnim pravima sve dok ih ne nazovemo jeb***ima drveća, a tada i njihova prava zvuče apsurdno, jer nazvati stvari pravim imenom očigledno znači otkriti i njihov pravi karakter. Takođe, “vrli novi svijet” ne prašta kada crnca nazovemo crncem, ali, kako se kaže u predstavi, oprostivo je kada bijeli policajac ubije Afroamerikanca.
Konačno, vrhunac komada stiže u dijelu koji je ujedno bio i inicijalna kapisla Jeleni Kajgo za pisanje teksta, a to je da dijete u Londonu ne može ići u jedan od prestižnih vrtića ukoliko nije katoličke vjeroispovijesti. Tu dolazimo do krize identiteta, odnosno do trgovine identitetom, jer savremenom čovjeku nije problem da dijete predstavi kao katolika, iako mu je majka pravoslavka (Marković), a otac Jevrejin (Petar Mihailović).
Bez sumnje komični potencijal ovakvog događaja u “Rolerkosteru” iskorišten je do maksimuma na način da laži likova zarad sitnih i krupnih interesa neminovno vode ka smijehu, odnosno ka komediji sa primjesom tragičnog.
To tragično se više pojavljuje u igri djevojčice Simone Bijeljac, koja se ne nalazi direktno na sceni, već se javlja putem video-bima. Ona i njena generacija su žrtve tehnologije. Njihove živote u potpunosti su preuzeli mali i veliki ekrani, a bliska budućnost (ili se to već dogodilo?) prikazana je i uvođenjem robota Šile na scenu, što maestralno dočarava mladi Teodor Vinčić.
Ovakav scenski pokret i zgrčenost mišića se rijetko viđaju u teatru. Uloga za čistu desetku. Robot Šila je posebno bitan i za radnju, jer on je jedini koji sluša sagovornike i koji ih mehanični hladno pita “kako si?”. Postoji li teže pitanje od toga u svijetu otuđenosti?
Slojeva je, dakle, mnogo u ovoj predstavi, a njeni likovi nisu ni crni ni bijeli, ni pozitivci ni negativci, narodski rečeno, niti smrde, niti mirišu.
Mladi ovdje nemaju problem s tim da djeca u jednom od londonskih vrtića budu isključivo katolici, dok je u drugom zabranjeno da ih vaspitači oslovljavaju kao dječake ili djevojčice. Priznaje se samo srednji rod. Dvojica tata i dijete bez majke su isto tako “kul porodica”.
S druge strane, majka i baka u izvedbi Dare Džokić predstavnica je stare škole i jedina koja se ne može pomiriti sa ovom situacijom. Njena nostalgija za starim vremenima kroz komad daje poseban kontrast svemu što se trenutno događa i što vidimo. Lik koji igra Dara Džokić bez sumnje privlači i najviše simpatije među gledaocima, iako, kako rekosmo, ovdje nema pozitivaca i negativaca, pa je i ona tek neko ko se ne snalazi u brzom protoku vremena.
Komad nije nimalo navijački i njegove autorke imaju odbranu i empatiju za svakog svog lika, što, bar po mišljenju pisca ovog teksta, smeta predstavi. Stvara se utisak da se ovdje neko želio pomalo narugati političkoj korektnosti i robovanju nametnutim standardima, ali da je ipak želio ostati politički korektan i empatičan za sve, pa i za standarde koji se kose sa zdravim razumom i logikom.
Uprkos tome, “Rolerkoster” je jako kvalitetna i gledljiva predstava, kojoj ne fali ništa u zanatskom smislu. Vožnja je to vrijedna plaćene karte u kojoj katarza na kraju ipak izostaje. Na prijemčiv i dobar način vidjeli smo u pozorištu ono što već gledamo u stvarnosti, nasmijali smo se i zamislili nad određenim problemima i to je sve.
Na kraju krajeva, predstava i nosi naziv po skalameriji iz zabavnog parka u kojoj se ljudi tumbaju radi podizanja adrenalina, ali su vezani pojasom i ta vožnja uvijek bezbjedno završi.
Preuzeto sa: nezavisne.com
