Vole ga sarajevski poznavaoci umjetnosti. Cijene ga. Ne vole ga sudnice, ali ni on njih pa se vješto mimoilaze. Roditelji i zadovoljavanje tuđih potreba – stara priča.
U atelje, u Radićevoj, vazda neko navrati da ga pozdravi, da vidi šta se to tamo radi. Ne voli posjete, ali uvijek zna sa ljudima pa ih pošalje u susjednu prostoriju da pogledaju već izrađene skulpture i naslikane slike, tako da ostaje sam.
Nad Sarajevom se nadvili sivi oblaci. Autobus se zaustavlja. Ne mogu da dočekam da vozač otvori vrata. Trčim prema njemu. Grli me oko struka jednom rukom, a drugom mi privlači glavu svom nosu kako bi zgnijezdio cijelo svoje lice u moju puštenu kosu.
U Zagrebu sam već neko vrijeme. Na specijalizaciji. Kardiologija. Uglavnom živim na relaciji Sarajevo – Zagreb. Nikad mi nije palo naum da napusti Sarajevo.
On i ja nikad nismo bili par. Uvijek smo se gledali, kad nas nisu gledali. Vidjela sam mu sve u očima. Osjećala sam da pripadam tu – pored njega u tako nekom nedefinisanom odnosu. Sve smo bili jedno drugom, ali, prosto, nismo to izgovorili.
Nismo govorili. Osjećali smo.
Ne bih otišla u svoj stan. Nije dolazilo u obzir, jer je on meni pripremio tjesteninu kakvu volim i napravit će mi kafu onakvu kakvu samo ja pijem – mlijeko s kafom i puno čokolade.
- Sarajevo mi igra večeras. Opasna utakmica!
- Kad je bezbijedna?
Pogledao me ispod obrva.
Ne znam zašto, ali meni je uvijek njegov stan miriše na jorgovan. Ima puno slika. Zavjese su taman guste da ne naprave potpuni mrak, a, opet, zaštite od sunca. Zidovi debeli i hladni. Ljeti milina.
Sve ostavlja. Pere ruke. Uzima hladno pivo i uključuje televizor. Čujem komentatora. Navijačke pjesme sam već naučila. Smiješno mi je, jer ja sam strastveni navijač Želje. Čisti Manijak.
Poredala sam suđe u mašinu. Vidim da mi je kupio novu šolju za kafu. Otvaram balkonska vrata u kuhinji i čujem sarajevski žamor. Osjetim sarajevski miris. Nedostajao mi je.
- Mogu li gledati s tobom?
- Da, ali moraš biti tiha. Opasna utakmica, rekao sam ti.
- Dobro, dobro. Najtiša.
Bio je u poluležećem položaju. Stavila sam svoju glavu na njegove grudi. Slušala sam mu srce. Svojim prstima mi je prolazio kroz kosu. Nije mi dugo trebalo da utonem u polusan.
Sarajevo je zabilo go! U polusnu čujem navijače, komentatora. A on ni da se pomjeri.
Mislila sam da mu je Sarajevo najbitnija stvar na svijetu.
