Jedna od tih rijetkih je i mlada glumica Milica Stanković za koju slobodno možemo reći da je njen put već određen i da je u životu čekaju velike stvari. Sa Milicom smo pričali o njenoj najvećoj ljubavi, glumi, projektima koje je radila i onima koji su tek u planu.
Otkad se baviš glumom i kako je počeo taj tvoj put.
Glumom sam počela da se bavim 2020. godine u Studiju „Jazavac“ u Banjaluci. Bilo je sasvim slučajno i krenula sam zajedno sa bratom, bez ikakvih želja ili razmišljanja da bih mogla zaigrati u filmovima. Oduvijek sam voljela da se igram i školu glume i govora u Studiju „Jazavac“ sam vidjela kao super priliku gdje bih mogla da se igram na „ozbiljnijem“ nivou nego kod kuće. Mnogo djece sa istim interesovanjem, rekviziti, kostimi, scena, mentori koji nam pomažu i razvijaju tu vrstu kreativnosti… Ja sam imala sreću i upala sam u generaciju kod mentora Senada Milanovića koji mi je itekako pomogao i još uvijek pomaže. Na kraju svake godine imamo prezentaciju našeg rada i to je nešto što ću pamtiti do kraja života. Sve što smo vježbali, što smo se igrali i spremali sa Senadom je spakovano u jednu „predstavu“ koju smo igrali pred svojim porodicama i prijateljima u Gradskom pozorištu „Jazavac“.
Kad si shvatila da je gluma nešto čime želiš da se baviš?
Kao što sam rekla, igram se od rođenja i uvijek sam željela da budem glumica (vjerovatno kao i sva ostala djeca na svijetu). Igranje u Jazavcu i cjelogodišnji rad na pripremi prezentacije je jedna velika igra i svaki naredni čas sam jedva čekala. Poslije vrlo malo vremena sam vidjela da u glumi uživam više nego u svim ostalim aktivnostima koje sam do tada probala. Ukratko, brzo sam se pronašla. Nedugo nakon toga sam dobila priliku da zaigram u jednom velikom filmu i onda je to bilo to.
Iako se veoma aktivna u Studiju Jazavac široj publici, u regionu si postala posznata po ulozi u filmu Oluja. Kako bi opisala to iskustvo?
Jedan dan mi je stigao mejl iz Studija i rekli su da će se održati kasting za film i seriju „Oluja“ i roditelji su nas prijavili ali bez ikakvih očeikvanja. Objasnili su nam da bi bilo dobro da vidimo kako izgleda kasting i da je to način da razbijemo tu vrstu straha od predstavljanja pred određenom komisijom/žirijem jer nas u životu čekaju bezbroj sličnih situacija, od ispita na fakultetima do razgovora za posao. Na kastingu sam prošla za ulogu Sanje, a brata su zvali da bude „dijete na traktoru“ tako da smo oboje prošli na prvu. Nakon svih proba, kostima i priprema otišli smo u Valjevo i počeli sa snimanjem. Sve se desilo tako brzo i iznenada da niko od nas nije bio potpuno svjestan šta se dešava. Iako je film o vrlo ozbiljnoj temi i priča o jednom ružnom vremenu i još ružnijem događaju ja sam na neki način mnogo uživala u snimanju i stvaranju tog filma. Upoznala sam starije kolege glumce, sarađivala sa njima, učila od njih i ušla u taj njihov magični svijet. Kroz setove sam upoznala sve lijepe i teške situacije na filmu i mogu reći da snimanje filma nije toliko lagano i zabavno kao što sam mislila. Ustajanje u 5 ujutru i odlazak na set, vraćanje u 7 – 8 naveče, snimanje u svim vremenskim uslovima, spavanje po raznim hotelima i smještajima, noćna snimanja do 6 ujutru…
Nakon završenog snimanja i par mjeseci odmora došao je drugi dio, tj svečane premijere i projekcije filma. Završen film sam prvi put pogledala na svečanoj premijeri u prepunoj MTS dvorani u Beogradu i teško da bih taj osjećaj i uzbuđenje mogla da opišem. Na prvoj premijeri sam zaboravila sve te „teške” momente.
Koliko ti je bilo teško da glumiš u filmu takve tematike?
Iskreno, trebalo mi je vremena da se opustim i da doživim ulogu koju igram. Ipak sam ja djevojčica koja nije doživjela i proživjela ta nesrećna vremena i nezamislivo je teško da igrate ulogu djevojčice koja proživljava nešto o čemu ništa ne znate pa čak i ne razumijete. Prije filma sam samo čula za ratno dešavanje Oluja i nisam znala šta se tu tačno dešavalo. Nakon čitanja scenarija i mnogo razgovora sa roditeljima sam bila pod utiscima i trudila sam se da pokušam sebe staviti u to okruženje i to vrijeme u kojem se našla djevojčica Sanja. Imala sam veliku pomoć starijih glumaca na setu i dala sam sve od sebe, a obzirom da prethodno nisam imala nikakvo iskustvo mislim da smo svi zajedno uspjeli i prezadovoljna sam kako je ispalo na kraju. Glumac Jovo Maksić je neko ko je proživio Oluju i često sam slušala njegove priče i savjete koji su mi mnogo pomogli oko uloge i emocije.
Šta je ono što ćeš posebno pamtiti sa priprema, snimanja? I koje su to lekcije koje si naučila, a koje će ti biti korisne u tvojoj karijeri?
Film „Oluja“ je moj prvi projekat i sve što mi se tamo dešavalo je bilo novo za mene. Sve ono što sam zamišljala o snimanju filma je bilo potpuno drugačije i mnoge stvari su bile previše interesantne. Toliko toga da bih teško mogla da nabrojim sve. Upoznavanje glumaca koje sam do tada viđala samo na TV-u i bioskopima, rad sa njima, rad sa kaskaderima i pirotehničarima, noćna snimanja, obilazak neklih interesantnih lokacija koje nikada bez filma ne bih obišla… jednostavno previše toga.
Cijeli proces snimanja filma je za mene bio jedna velika životna lekcija. Roditelji mi kažu da sam kroz film odrasla, da sam se promijenila i da sam se mnogo uozbiljila. Kao djevojčica od 13 godina sam preuzela velike obaveze i prihvatila veliku odgovornost što je sigurno mnogo uticalo na mene. Za velike stvari u životu su potrebne i velike žrtve i velika odricanja ali se na kraju sve to isplati. Pored samog filma i svečanih premijera potvrda toga je i nedavno dobijena nagrada „Prva zvezdica“ u Beogradu na Festivalu dece glumaca i ne bih bila iskrena kada bih rekla da mi to ne znači mnogo. Svi volimo kada se naš trud prepozna i kada nas pohvale za nešto što smo uradili jer to znači da smo bili odlični.
Koliko ti se život promijenio nakon promocije filma koji je doživio zaista veliki upspjeh?
Nije bilo nekih promjena. Jedine veće promjene su bile u momentima snimanja i za vrijeme premijera filma jer sam imala mnogo više obaveza i veoma teško mi je bilo da to uskladim sa svojim svakodnevnim obavezama. Svaki izostanak iz škole sam morala da namirujem po povratku sa snimanja, slobodno vrijeme sam provodila na instrukcijama iz predmeta koje sam propuštala, a ako bi ostalo nešto vremena to sam koristila za treninge. Nije bilo vremena za druženje i slične aktivnosti ali se nakon snimanja sve vratilo u normalu. Trenutno mi je najteže je to što sam zbog angažmana na novom projektu propustila malu maturu i zbog kojeg ću cijelo ljeto provesti izvan Banja Luke te sam se morala odreći svih ljetnih aktivnosti u vrijeme raspusta. Takođe, treninge i takmičenja u kajaku na divljim vodama kojim se bavim već 5 godina sam morala ostaviti po strani, a prošle godine sam bila prvakinja BiH. Obzirom na veličinu i ozbiljnost ovog projekta mislim da će se sva odricanja isplatiti.
Nedavno si svoje pratioce na društvenim mrežama iznenadila i promjenom imidža, možeš li nam reći o čemu je riječ?
Da, u pitanju je moja kosa. Ošišala sam se skroz na kratko i prezadovoljna sam kako je ispalo i kako mi stoji nova frizura. Ogromna promjena na koju sam ponosna. Mama je malo teže prihvatila i plakala je na snimanju te scene ali i ona se već navikla, a društvo i prijatelji mi kažu da mi kratka kosa stoji bolje od duge. Nakon snimanja te scene su mi starije kolege glumci prilazili i čestitali na hrabrosti i odluci da to uradim za ovaj film.
Da li ti je bilo teško da se odrekneš svoje duge plave kose ili ti za dobru ulogu ništa nije problem?
Uopšte mi nije bilo teško. Kada sam pročitala scenario i razmislila o ulozi koju igram nije bilo ni trunke dileme da li bih to htjela da uradim ili ne. Na prvom sastanku me je reditelj pitao da li bih pristala na šišanje kose za potrebe filma i mislim da ni on nije očekivao takvu odlučnost i momentalni potvrdni odgovor koji je dobio. Kada pogledate film i vidite ulogu biće vam jasno zašto sam tako lako pristala i zašto mi nije žao.
Pored projekta na kojem sad radiš imaš li još neke planove za budućnost?
Ovog momenta sam koncentrisana i fokusirana na projekat koji trenuto radim i koji je izuzetno zahtjevan pa ne razmišljam previše o drugim stvarima. Predstoji mi upis u srednju školu kojoj ću se posvetiti nakon filma kako ne bih opet morala svo slobodno vrijeme da trošim na namirivanje propuštenog gradiva 🙂 Bilo je još par ponuda za neke nove projekte ali nismo ih uopšte razmatrali dok ne završim ovaj koji sada radim.
Ima li Milica vremena da bude samo djevojčica Milica? Kako se zabavljaš/opuštaš u tim trenucima.
Trudim se da u ovim okolnostima i obavezama koje imam budem baš to, djevojčica Milica koja se igra i zabavlja u svemu što radi. Filmski setovi su jedna velika igraonica i tu nikada ne može da bude dosadno, svaka snimajuća pauza je propraćena sa smijehom i zabavom. Osim toga, velika sreća za mene je što je i moj rođeni brat Nemanja prošao na kastingu i što je zajedno sa mnom na filmu tako da je svo vrijeme snimanja moja cijela porodica na okupu i slobodni dane kada ne snimamo izgledaju kao da smo na godišnjem odmoru.
