Lejla Huremović, dugogodišnja aktivistkinja, po profesiji je komunikologinja i psihoterapeutkinja, a više od decenije se bavi pitanjima medijskog izvještavanja o pravima LGBTIQ zajednice, preporukama i savjetima za medijsko izvještavanje.
Kroz svoj rad je velikim dijelom fokusirana na rad sa LGBTIQ osobama na jačanju ličnih kapaciteta i pomoći u osnaživanju i nošenju sa svim problemima i izazovima. Iza nje je na stotine radionica i treninga koje je organizirala za različite grupe u društvu, a članica je Organizacionog odbora od prve godine organizacije povorke – 2019. S Lejlom smo samo za “Lolu” razgovarali o četvrtoj Povorci ponosa koja se 24. juna održava u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, i šta nas ove godine očekuje.
– Prije svega svi i sve mogu očekivati inkluzivan, hrabar i šaren protest pun ljubavi, podrške i solidarnosti. Nadamo se da će ova godina biti godina u kojoj ćemo slobodnije hodati, bez blokade grada i zatvorenih ulica. Sve koji dođu, a pozivam svo građanstvo koje smatra da su ljubav i solidarnost istinske vrijednosti, mogu očekivati pravi antifašistički protest koji odiše hrabrošću i otporom.
- Za razliku od prve povorke, šta se sve promijenilo, od organizacije do učesnika?
– Mnogo toga se promijenilo. Prije svega vidljivost LGBTIQ osoba, vjerujem da danas živimo u mnogo otvorenijem društvu iako se to možda ne osjeća onoliko koliko bi trebalo. Ali ipak, ono što je povorka za pet godina uspjela jeste da niko u ovoj državi više ne može tvrditi da mi ne postojimo. Dalje, naročito u Sarajevu, gdje se održava povorka, se osjeća da je društvo otvorenije i solidarnije. Institucije su sve više otvorene i podržavajuće, a LGBTIQ osobe sve više mogu da žive autentično.
Naravno, postoji još mnogo toga što je pred nama jer ipak još uvijek živimo u homofobnom društvu gdje se suočavamo sa diskriminacijom, nasiljem i odbacivanjem. Kada govorimo o organizaciji povorke, to je jedan vrlo dinamičan proces koji je prošao svašta za samo pet godina. Od apsolutnog nerazumijevanja institucija i dobrog dijela društva u kontekstu važnosti i potrebe za organizovanjem iste, pa sve do sve veće podrške, prije svega naših sugrađana/ki iz cijele BiH pa i sve veće otvorenosti institucija. Podrška raste, to je činjenica. Ono što nam još treba jeste da ta podrška bude svakodnevna, jasna i glasna.
- Koliko vremena je potrebno da se organizira jedna povorka, koja sve logistika je u pozadini, a mi s druge strane je ne vidimo?
– Uh, potrebno je, pored vremena, dosta kapaciteta, strpljenja i odricanja. Iako to niko ne vidi, pojedini članovi/ce Organizacionog odbora se zaista odreknu svog slobodnog vremena, često im pati privatni i poslovni život, jer smo mi volonterski kolektiv koji nakon svog radnog vremena radi na organizaciji povorke.
Dakle, mi svoje slobodno vrijeme dajemo za povorku. Naravno, sretni i zadovoljni jer na kraju se zaista isplati. Obično krenemo u novembru sa pripremama i formiranjem Odbora, zatim slijedi niz sastanaka za odabir teme i slogana povorke, prijavu povorke, pripremu medijske kampanje, stotine sastanaka sa predstavnicima/ama institucija, političara/ki i drugih važnih aktera, medijskih nastupa, logističkih tehnikalija. Mnogo je tu posla, naročito u periodu dva mjeseca pred povorku.
U cijelom tom procesu smo zaista zahvalni, prije svega, našim porodicama i prijateljima/cama koji su puni razumijevanja i podrške, spremni nam donositi hranu, izvoditi pse ili čuvati djecu. Zahvalni smo i našim poslodavcima i kolegama/icama na poslu i na fakultetu, koji nas razumiju i podržavaju. Zato ako vidite naša umorna lica na povorci znajte da su ona ipak jako sretna i zadovoljna jer ste s njima tu, ruku pod ruku, na ulici u vječitoj podršci. Ponosno zajedno.
- Koje sve uslove treba ispunjavati jedan grad da bi imao povorku, i kad je možemo očekivati u drugim gradovima BiH, Mostaru, Tuzli, Banja Luci…?
– Uslovi bi trebali biti jednostavni, a to je da prijavite protest kao i svaki drugi a da nadležne institucije rade svoj posao. Ako bismo tretirali i ovaj protest jednako kao i druge, kojima se ne zahtijevaju dodatni nameti i mjere, onda bi sve išlo mnogo lakše. Nažalost, povorka se posmatra kao događaj visokog rizika i shodno tome, umjesto da institucije dodatno brinu o sigurnosti, one dio tog tereta prebacuju na organizatore/ice.
Ono što mi zahtijevamo jeste da se Zakoni o slobodi okupljanja usklade sa evropskim praksama, gdje će svako imati pravo izaći na ulicu onda kada osjeća da su mu ugrožena prava, a da će država i njene institucije učiniti sve da svi u demokratskom društvu uživaju i ta prava. Što se tiče drugih gradova, mi se iskreno nadamo da će povorka biti i u njima. Zasad ostajemo u Sarajevu, prije svega dok ne dobijemo bitke koje vodimo i dok povorka ne postane zaista otvorena, slobodna i dostupna svima.
- Koliko je BiH trenutno otvorena prema LGBTQ populaciji? Imate li neke podatke o smanjenju nasilja, ili napada na pojedince?
– Ukoliko govorimo o institucionalnoj otvorenosti, ona postoji ali i dalje nedovoljno. Primjera radi, od prve povorke, jedan od naših zahtjeva je donošenje zakona o istospolnom partnerstvu, i gdje smo danas, pet godina kasnije? Na istom mjestu. Dakle, ne postoji politička volja da se ovo pitanje riješi i da napokon i u tom segmentu budemo, iole, ravnopravni.
Dalje, najzabrinjavajuće je nasilje u porodici i ono je najčešće, jer su LGBTIQ osobe tu najvidljivije. Još uvijek postoje slučajevi i izbacivanja iz kuće, i zatvaranja u kuću, oduzimanja ličnih dokumenata, telefona i laptopa, zabrane izlaska sa LGBTIQ osobama, ekonomskog uslovljavanja, maltretiranja, pa i fizičkog nasilja. Ne postoji statistika koju možemo pratiti, jer se većina slučajeva ne prijavljuje zbog straha od dodatnog maltretiranja, targetiranja ili stigmatizacije. Naravno, u svemu tome postoji niz pozitivnih primjera, koji su svakako svijetla tačka i nada napretka, ali da bi više takvih primjera bilo, svi i sve se moramo uključiti u borbu protiv nasilja i diskriminacije, i kreirati sigurne prostore i za LGBTIQ osobe.
- Kako smatrate da sve što radite kao aktivistkinja utječe i na pojedince i na društvo u cjelini?
– Ja vjerujem da je aktivizam neophodan u svakom društvu. Aktivisti/kinje bivaju važan watchdog i društvu i političkim moćnicima, korektiv koji upozorava na nepravdu i reaguje na istu. Aktivisti/kinje su važan otpor fašizmu, nasilju, neravnopravnosti, nepravdi. A svojom vidljivošću ne mogu da ne utječu na društvo. Ja sam često dobivala i još uvijek dobijem komentare iz LGBTIQ zajednice ali i šireg društva, da su na osnovu moje vidljivosti i aktivizma promijenili neke stvari u svom životu, bilo da govorimo o autovanju ili angažovanju.
- Šta je to što Vas čini snažnom ženom i šta je to što Vas ispunjava?
– Sve što radim u svom životu me ispunjava. Imam sreću, a i privilegiju, da sam izgradila svoj život tako da sve što radim i volim da radim. Iako nekad zna biti preplavljujuće i stresno, ja sam i dalje jako sretna što sam odabrala ovaj put. Snažnom ženom me čini sve ono što ja jesam. I lezbejka i sestra i partnerica i aktivistkinja.
- Šta vam je najviše pomoglo u dostizanju pozicije na kojoj ste trenutno? Šta je najviše utjecalo na vaš karijerni razvoj?
– Moj životni put je nekako posložen tako da sam od djetinjstva bila prinuđena zauzeti neku poziciju, boriti se da bih bila prepoznata i vidljiva. Od toga da sam se kao izbjeglica suočavala sa diskriminacijom i nejednakim tretmanom, pa onda kao dijete bez oca odrastajući sa mamom i dvjema sestrama. Sve su to važna mjesta na kojima sam već rano morala biti samostalna i odgovorna.
A nepravdu sam oduvijek osjećala i teško mi je padala i nisam mogla samo šutjeti. To me je nekako aktiviralo i postala sam jako uporna i tvrdoglava u svojim nastojanjima da napravim neku promjenu. Mislim da me je moja dosljednost, iskrenost i ljubav dovela ovdje gdje sam sad. Nisam tražila lagan put, sama sam sebi pronalazila i poslove i sve ostalo u društvu. Na tom putu sam upoznala svoju porodicu, prijatelje i podršku. Uz njih sam mogla imati važan oslonac na putu da dođem ovdje gdje sam sad. I mnogo sam im zahvalna na tome.
- Kažite nam ko je Lejla kad ne radi, kad nije aktivistkinja. Ko čini Vaš mikro svijet i u čemu najviše uživate?
– Mislim da je jako teško odvojiti aktivistkinju od sebe. Kada se ne bavim direktnim aktivizmom, onda radim svoj svakodnevni posao gdje se bavim medijskim izvještavanjem i pokušajima davanja nekih smjernica, savjeta, korisnih alata za novinare/ke koji im mogu pomoći u boljem medijskom izvještavanju.
Nakon svog posla, radim kao psihoterapeutkinja u Krilima nade i to je smjer gdje ću, nadam se, pronaći mir i utočište, onda kada ne budem mogla više biti aktivna na sto strana. A moj mikro svijet čini moja partnerica, dva psa, mnoge prijateljice i prijatelji, kao i primarna porodica – mama, sestre i njihova djeca.
Razgovarala: Lejla Bejdić-Rizvanović
