Velika široka kragna u kojoj bih se mogla sakriti i budna sanjati sve ono što se sakrilo u dubinama tvoga vrata. Tu sam mogla tačno izbrojati koliko koraka ima od tvoga vrata do onoga maloga mladeža na licu, između oka i nosa. U tokovima ljeta, rijetko da se i mogla nazirati ona svojeglava i sumorna jesen. Zatvorim oči, vidim taj tren i sanjam. Sanjam, kao da mi je još samo to ostalo, onako uporno i nježno, kao što sanjaju srne u šumama sjevera.
Uvijek sam se pitala, da li srne mogu sanjati jug iako su naučene da žive u tim dubinama šuma?! U tim odgovorima leži tajna starija od mene i tebe zajedno i spava sakrivena u kršu Zadarskog zaleđa. Okrećem se na drugu stranu, dok mi je na ramenu zaspala jedna mala ptica, koju mi je žao probuditi. Tad će možda poželjeti da prestane snivati i onda budna čekati neki novi trag. Budnost i nije dobra, previše vuče u realnost i zatvara sve te prolaze u kojima smo mogli stvoriti svoj mali mir. No, čovjeku ne treba mir. To su potvrdila i vremena prije nas. Jutra na moru više nisu toliko prijatna zbog visokih temperatura, postaje vruće i peciva ujutro uopšte ne idu uz toplu kafu. Neko me davno naučio da za pokret treba mnogo koraka i vjetra iznad naših glava. Sve je u dinamici, vjetra i kose. U slučaju da ti se kosa navikne na vjetar, teško da će podnijeti da toga vjetra ponekad neće ni biti.
Ti možda i sada sjetiš negdje zagledan u brda sa kojih se vode najteže bitke. Sjediš i razmišljaš o Bog zna čemu. Dok meni svaki put talasi razbiju onu jednu stijenu koja me spašava da ne potopi svu obalu ispred sebe. U meni je svaki put spoznaja da ćeš jednom doći i posmatrati koliko je Velebit lijep. Meni ne treba ništa, osim te plave kragne sa koje su se vodili ratovi. Ratovi u kojima sam čekala Odiseja, ma koliko daleko bio.