Je l’ se sećaš one scene kad Džulija Roberts isprobava sve vrste jaja, jer ne zna kakva voli? Kao, ne zna, jer je u svakoj vezi „najviše volela“ onako kako njen dečko voli?
Ani je bilo jasno, i pored sve te prividne slobode koju ima, potrebe da istupi i uvek kaže svoje mišljenje, teške i uvek zamorne želje da ispravi stvari i pronađe „nekog posebnog“ – ona nije bila autentična. U dugim (a ponekad joj se činilo preplaćenim) seansama psihoterapije zagrebla bi po površini tog ledenog brega i nije joj se dopadalo to što otkriva. „Ledeni breg“ je bila još jedna fraza koja joj se ne sviđa. To joj je rekao Jovan u poslednjoj svađi – „ti si hladna celog života, kao da živim s ledenim bregom“!
Zašto ga onda nije izbacila iz stana? Kako to da je toliko „sposobna i jaka i ledena i previše – sve“ oćutala tu uvredu? Pustila je da se topi usred dnevne sobe, baš kao neki mini glečer na prolećnom suncu, praveći baricu koju se prave da ne vide. Išli su tako jedno oko drugog i oko te velike fleke, naizgled pomireni, s namerom da „poprave stvar“, dok se na kraju nije on početkom jula spakovao i rekao „da ipak ne može“.
Jul je bio pakleno vreo, jasno, glečer se potpuno otopio i nije više imalo svrhe ignorisati poplavu u stanu. Dodala je tome nekoliko litara suza, čisto da još jednom dokaže sebi da ipak nije ledena. Početkom septembra je krenula na psihoterapiju, po preporuci drugarice koja nije više mogla da je gleda kako se „raspada“.
– Neću da idem kod nekog stranca koji će da me propituje o mom detinjstvu. Dečko Vas je prevario? Oh, pa kakav Vam je bio odnos sa ocem? Ne možete da se povežete i stalno Vas partner izbegava? Recite mi, kakva je bila Vaša majka u detinjtvu… ‘Ajde, molim te! Pa ne možemo baš za sve da okrivimo roditelje! Kakve veze ima moja Zorka sa njegovom nesposobnošću da ostane veran?
– Pa vidiš, da li je to njegova nesposobnost da ostane veran ili da ostane veran TEBI? I kako to da treću vezu uzastopce raskidaš, jer si prevarena? To je već, obrazac, Ana. Tebi se praktično i ne isplati da počinješ novu vezu, znaš već unapred šta će se desiti.
– Pa kad su kreteni!
– A jesu li? Šta je sa Jankom?
– E sad, Janko. Izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Nije bilo lako imati uza sebe Marinu. Marina ju je znala do koske, i nju i njenu ljubavnu istoriju. Znala je da je zaista provela dvadesete tako što ih je podelila na 3 veze od po 3 godine koje su se završile neslavno – preljubom s muške strane. Znala je da je između svakog raskida tu bio Janko – dobri, veseli duh njenih studentskih dana kog bi uvek otperjala zbog novog dečka-preljubnika. Znala je sva Anina kontradiktorna ponašanja – to koliko je čeznula za toplinom, za pravim povezivanjem sa nekim, a držala gard i bila nepokolebljivo ledena kad se razočara.
– Pričaj nekom drugom te priče. – rekla je Marina. – Znam te.
Znala je, ali nije znala. Kako je majka peglala ocu košulje (koliko je mrzela taj filmski kliše!) za poslovne sastanke koji su bili sve samo ne poslovni. Kako su se svi na porodičnim okupljanjima sašaptavali kad se njeni roditelji pojave. Kako majka nije mogla nikud da ide bez njega, jer je on ljubomoran – a u stvari, on je „šarao“ kako je znao dok ona sedi kod kuće. Seća se da je majka stalno plakala i krila to od nje. Bili su tipičan primer toksičnog bračnog para, ali kao dete koje je raslo devedesetih ona nije videla otrov, već brak. Mislila je – to je tako, to tako treba, tako i ostali ljudi žive.
U tinejdž godinama, kad je počela da se odlepljuje od njih, da uviđa odnose, konce, nevidljive i zauvek isprekidane niti, postalo joj je jasno da tako brak ne mora da izgleda. Jedno popodne dok je žurila u školu, videla je oca – držao je za ruku drugu ženu. Visoku, dugonogu, crnokosu, u uskoj i dugačkoj haljini na bratele sa šlicom do iznad kolena. Pretrčala je ulicu kao da je ona prestupnik – kao da je ona ta koja vara, kao da je ona ta koja izdaje majku – i ostatak dana provela u školi razmišljajući kako sigurno jeste. Jer videla ga je, a neće nikome ništa reći.
Baš tog vikenda s Marinom je gledala „Odbeglu mladu“ i zgroženo gledala Džuliju Roberts kako ne zna kakva jaja voli. Izgubljen slučaj, isto kao njena majka. Žena koja ne zna ko je, čiju istinu živi, koja ne prihvata sebe, nego glumata, prilagođava se. I šta dobija? Prevaru.
Ja neću biti ovakva, nikad, ni zbog koga. Zaklela se.
Sad ju je pekla ta naivna zakletva, jer ju je podsetila na tu raskrsnicu i tatu i to koliko nije autentična. Je l’ se zato ona pravi da je ledena, ledena? Ne verujem ti, prevarićeš me, pa kad mu se smuči ta hladnoća, on nađe neku topliju i – eto! Prevario si me, kao što sam znala da hoćeš!
– Znaš me, a ispašće da je i ona moja iritantno nasmešena psihoterapeutkinja u pravu. Mi zaista privučemo u svoj život sve ono od čega strepimo. Je l’ se sećaš one scene kad Džulija Roberts isprobava sve vrste jaja, jer ne zna kakva voli? Kao, ne zna, jer je u svakoj vezi „najviše volela“ onako kako njen dečko voli? E to sam ja.
– Kako si to ti, majke ti? Ti uvek znaš šta hoćeš.
– Pa, ne baš. Ja tvrdim uvek da volim nešto suprotno. Samo eto, da ne bih bila kao Džulija. Ali kad malo bolje razmislim, ja ne znam kakva jaja najviše volim. Zato nisam mogla nikad da budem s Jankom. On mi prosto nije dao da se pretvaram.
– Lepo kažem ja. Pozovi čoveka.
– Prvo da doručkujemo. Jaja na oko. Rovita. To mi se najviše sviđa.