Ništa drugačijem od mnogih pabova u kojima ste bili. Tamo oni što služe, ovamo drugi troše, zabava se nastavlja. A onda… pod nekim svjetlom se odmota cijeli nečiji život.
Isto je tako bilo i u ovom pabu. Bojana Gregorić Vejzović i Dražen Čuček su nama, publici u banjalučkom GP Jazavac poslužili nekoliko itekako žestokih tura tokom treće večeri 10. Festivala glumca “Zaplet”.
Jedna od njih je ona u kojoj te presječe sjeta s kojom se sredovječna domaćica osvrće na ostatke sebe. Danas, kad je samo supruga koja nepokretnom mužu dodaje daljinski i odlazi u nabavku; za male pare mnogo namirnica. Ona u kojoj za stolom u pabu premota film njihovog zajedničkog života i sažali se nad sudbinom i ponekim velikim očekivanjima. Pa uprti one svoje kese i ode da brine o nepokretnom suprugu, jer… nekad su bili tako srećni.
U jednoj od tura nam je stigla ona o vragolastom šarlatanu, kafanskom dripcu kojem ne promakne nijedna suknja. S njim za stolom sjedi svedena djevojka štreberskog izgleda. Poprilično stereotipno, rekao bi neko, ali, ruku na srce, često to bude tako.
On tek pod teretom bolne kičme pristaje da se skrasi, da prestane da flertuje sa svim ženama (čak i u publici), pa pritjeran uza zid bola izgovara čuvenu “Udaj se za mene” i vljda postane, šta, beskičmenjak?! Ona pristaje, iako, ako ćemo pošteno, nema apsolutno nijedan dovoljno dobar razlog za to. Da, ona zaslužuje boljeg, onog koji će da je poštuje, ali presrećna završava s jednim ovakvim.
Opet, u drugoj je servirana sva gorčina odnosa u kojoj plaha žena trpi očigledno nasilje dominantnog muškarca koji je umanjuje na sve načine. Ona ne smije reći “ne”, čak i kad je to jedini logičan i očekiva odgovor. Ona se u toaletu ne smije dugo zadržati, a po povratku se pravda kako tamo nije vodila razgovore.
Ona ne smije gledati okolo, jer tad gleda u druge muškarce. Ona ne smije dići glas, pobuniti se, okrenuti se, otići, staviti tačku na sve to. Za takvo ponašanje biva kažnjena šamarima. Ne, nemojte reći ko joj je kriv što to trpi! Pred takvim sudbinama mnogo češće zatvramo oči, začepimo uši i pustimo da se tiče nekog drugog. Čak i ako se odnosi na nas.
Tu je i ona o pohotnoj ženi i njenom, pa na sve načine malom suprugu; o njihovim izlivima bijesa, suzama, netrpeljivostima. I ona o starcu kojem nedostaje supruga koja je umrla, koji samo čeka dan da joj se pridruži. Ali i ona o uplakanom dječaku koji tu ispred kafane čeka oca, dok mu je majka u bolnici i ona o dvoje koji su i dalje jedno drugom u mislima bez obzira što među gostima u pabu vide i Elvisa Prislija (Elvis Presley).
I na poslijetku priča para koji vodi taj isti pab. Ono dvoje koji cijelo vrijeme jedno drugome spočitavaju, tiho dobacuju, razmjenjuju poglede pune prezira, naglas izgovore “kurvo” i “stoko”, oni koji razbijaju čaše i uništavaju iventar koji ih hrani. Dok im iz istih tih usta, baš na sedmu godišnjicu smrti sina, ne iskulja bujica teških riječi, koje liječe. Ta katarza, u kojoj jedan par, koji godinama živi s ljubavlju koja je nakon kobne saobraćajne nesreće prerasla u mržnju na kraju prisutne u pabu natjera na suze. Ali, ta mržnja je samo štiti. Onaj koji naposlijetku pada, pod teretom riječi i emocija pokopanih negdje duboko. Jer, najranjiviji smo kad ogolimo dušu, ali tad nam se i tuđa na nju najlakše primi.
Komad Dvoje, zagrebačkog Exit teatra, u izvedbi već pomenutog dvojca Gregorić Vejzović i Čuček, uz ambijentalnu pratnju na saksofonu u potpisu Jakše Jordesa, doveo je u ovaj svojevrsni pozorišni pab čitav koktel emocija, kroz sudbine nekolicine parova, bliske svakome od nas.
Ljudi koji su se udaljili, oni koje život nije mazio i oduzeo im mnogo toga ali im darovao vječnu ljubav i uzajamnu podršku, oni koji su neispunjeni a ostaju, oni koji trpe nasilje, oni koji pristaju na sve samo da zadrže tog nekog (naizgled) svog, do onih koji su, pod težinom zajedničke tuge, sa smrću djeteta negdje duboko u sebi pokopali i da se zapravo vole.
S pravom je ovaj glumački par, i muzičku im pratnju na sceni, ispratio gromoglasan aplauz, jer su svojim likovima svakoga u publici proveli kroz tuđe, a svoje ili živote svojih bližnjih. Jer su nas na momente, a cijelim komadom, po tekstu Džima Kartrajta (Jim Cartwright), a u režiji Matka Raguža, osvijestili ko smo, kakvi smo i na čemu bi trebalo da budemo (ne)zahvalni (taman i kad pomislimo da za to nemamo nijedan dobar razlog).
Ne želim reći da je Gregorić Vejzović s pravom ponijela nagradu “Glumac večeri”, jer je s jednakim pravom to mogao i Čuček. Priče ispričane ko zna koliko puta su ipak, kao tandem, iznijeli na jedan poseban način, jak, žestok, a ujedno blag, stihijski. Baš kakav je i život. Parova. I svakoga od nas.
