Jelena Veljača o brojnim temama, problemima i izazovima s kojima se žene danas suočavaju.
Koliko je teško biti žena na prostoru našeg regiona? Stavljaju li možda žene na sebe prevelik pritisak da sve naprave samostalno?
Biti žena je u svakom dijelu svijeta teško. Osim neravnopravnosti koja je upisana u zajedničkoj memoriji i navikama, tu su i nerealna očekivanja društva koja i dalje postoje. Naime, kad su žene izašle na tržište rada, nakon drugog svjetskog rata, ustalilo se očekivanje da rade jednako radno vrijeme kao muškarci, ali se nije dekonstruirala i rekonstruirala njihova uloga u obitelji.
Obitelj kao tradicionalna odnosno konvencionalna tvorevina posebno je okrutna za žene danas: jer većinom one kuhaju, organiziraju obitelj, komuniciraju sa zaposlenima unutar obitelji ako ih ima (spremačice, vozači, tete koje peglaju, čiste, kuhaju, student koji drže repeticije, učitelji jezika, treneri). Zaposlena žena je tako prividno dobila ista radna prava- ali ne i istu plaću, a ni status kao muškarac- ali generacije naših mama i prijateljica, pa i mi sada, odrađuju zapravo paralelno dva posla.
Smatram pravim čudom činjenicu da postoji toliko uspješnih profesionalki koje imaju obitelj. To je za mene dokaz da su žene superiorna bića. (smijeh) Ali, kad maknemo šalu na stranu, silno je važno da se osviještava neravnopravnost u kući.
Koji su najveći izazovi majčinstva? Postoji li neka zabluda o majčinstvu koju biste voljeli razjasniti?
Majčinstvo krade ženi sav identitet koji je stvorila prije no što je postala majka, i svaka od nas koja rodi morat će se grčevito bori da zadrži pravo da bude i ono što je bila prije no što je preuzela tu mitsku ulogu Mame. To je najveća zamka i najveći izazov, i razlog zbog kojih se brakovi slamaju, odnosi pucaju a žene postaju frustrirane.
Osim što ste glumica i scenaristkinja, bavite se aktiviznom. Koliko zapravo aktivizmom možete promijeniti društvo u kojem živite?
Mislim da su pomaci frustrirajuće spori, ali vidljivi i nužni. Uz aktivizam, potrebna je politička volja vladajućih. Ali javna pozicija svake od nas koja ima priliku da ju se čuje je obavezujuća i iako si tepamo da je to aktivizam zaista mislim da svaka žena na poziciji moći ima obavezu podsjećati da mnoge nijanse tzv “ženskog pitanja” nisu riješene. Da mnoge od naših sestara pate.
U Hrvatskoj se situacija promijenila u smislu da je javni diskurs probio barijeru stigma i da se sada o tome često govori, bolje i točnije izvještava i da smo konačno naučili da nije žrtvina sramota što je doživjela nasilje, već nasilnikova. Ipak, u praksi, femicide je puno, obiteljskog Ii seksualnog nasilja isto tako.
Vjerojatno se brojke dižu i jer je više prijavljenih slučajeva, pa se, paradoksalno, ako se to tako promatra, visoke brojke mogu činiti kao dobra vijest- jer znamo da i do same prijave nasilja, bilo obiteljskog, bilo seksualnog, teško dolazi. Ono što je ogroman problem je process kroz koji žrtve prolaze kad jednom prijave nasilje, I odluke pravosuđa koje slijede. To nam je rak rana, a pretpostavljam i u Bosni isto.
Koliko osobe iz javnog života mogu dizati glas protiv svakog vida nasilja i koliko koriste svoj medijski prostor da budu društveno korisni?
Osobe iz javnog života imaju priliku biti opinionmakeri. To je lijepa pozicija za promociju empatije, advokaturu mentalnog zdravlja i generalno poticanje razgovora o temama koje su bitne za razvoj zdravog društva. Kod nas bih izdvojila Idu Prester koja je mnogo toga napravila za prava LGTBQ zajednice. Kod vas me impresionirala Brankica Raković koju sam upoznala na jednom panelu, koja sjajno govori o ženskim pravima, samohranom majčinstvui i borbama s “ženskim” tumorima. U Srbiji me dugo nije itko impresionirao kao Milena Radulović, pobjednica nad seksualnim nasiljem, snažna žena koja se bori protiv zastrašujuće prakse da se demonizira žrtve umjesto da se slavi njihova hrabrost. Postoje i svjetski primjeri velikih promjena koje su se dogodile zbog osobnog izlaganja javnih osoba: Rose McGowan, Alyssa Milano, u posljednje vrijeme Brooke Shields.
Kako pomoći ženama koje trpe nasilje u porodici odnosno bilo kakav vid seksualnog nasilja?
Ukoliko znate za bilo kakav vid nasilja a ne prijavljujete ga – i vi vršite kazneno djelo (barem u Hrvatskoj). Na stranu što je to dakle kršenje zakona, ali moralni zakon u nama govori da moramo prijaviti svako nasilje.
Čak i pod cijenu toga da žrtva nije spremna prijaviti, ili dati iskaz, ta se prijava zabilježava i jednom će možda u nekom procesu puno značiti. Razgovor dakako pomaže – no, bez osude za spremnost ili nespremnost, s puno razumijevanja za specifično psihičko stanje. Svaka žrtva ima svoj tempo. Naša odgovornost je da prijavljujemo nasilje za koje znamo i da slušamo koje su potrebe žrtava koje poznajemo, a ne da im dociramo ili tumačimo što je za njih najbolje.
Vrlo često kada je u pitanju seksualno nasilje nad ženama društvo krivca traži u ženama? Kako promijenit taj narativ? Kako promijeniti društvo koje traži krivca u ženi koja je pretrpjela nasilje?
Ranom edukacijom, a to znači odgojem u školama. Javnim razgovorom, stalnim, dosadnim, ali važnim. Evo, i ovakvim panelima, razgovorima. Žrtva nikad nije odgovorna za nasilje, što god odjenula, napravila, rekla, nikada, samo je nasilnik odgovoran za nasilje.
Šta je zadaća feministkinja nove generacije i generacija koje tek dolaze?
Lako je živjeti bez patrijarhata. Jednom kad nas ono bude zaista, istinski, tako živjelo, on će odumrijeti sam od sebe, kao redundantan organ koji nam je jednom trebao, ali smo ga davno prerasli.
