Možda se poezija ne čita i ne piše kao što je to nekada bilo, ali da još uvijek ima onih koji svoje emocije i dušu pokazuju kroz pjesme pokazao je Jaffa Napolitanke konkurs za naobjavljene pjesme koji je završen polovinom ove godine pod nazivom “Pisanje uz Tanane”.
Konkurs je bio podijeljen na tri tematska dijela: ljubav, priroda i društvo, a na konkurs je pristiglo više od 12000 pjesama. Stručni žiri u sastavu: Ognjenka Lakićević, Marko Tomaš i Vitomirka Trebovac je odabrao 80 pjesama koje su se našle u pjesničkoj zbirci pod nazivom Tanane Revolucije, a proglašena su i tri pobjednika iz svake kategorije.
U kategoriji ljubav, pobjedu je odnijela pjesma Denis Hoper model, autora Đorđa Matovića.
Na temu prirode pobjednička pjesma zove se Branje Šparoga, autorke Luce Kozine, dok je na temu društva pobjedu odnijela pjesma pod nazivom Mravi, žohari i ratovi, autorke Mirjane Mikulec.
Lola magazin je oduvijek bilo mjesto dobrodošlice za sve one kojima je pisanje važan dio bivstvovanja zato smo porazgovarali sa svim nagrađenim autorima.
ĐORĐE MATOVIĆ: Bez ljubavi ne počinjem pisanje
Đorđe Matovć je diplomirani novinar iz Pančeva čija poezija je objavljivana na mnogim relevantnim portalima I književnim časopisima, a 2022. godine objavio je i zbirku poezije.
Ko je Đorđe Matović u tri rečenice?
Trenutno je prvenstveno otac, pa potom suprug. Ljubitelj, konzument umetnosti, koji se sada trudi da bude i umetnik. Volim da mislim, ili se barem nadam, da sam ponekad, u nekim kratkim rezovima filmskog života, i dobra osoba.
Na Jaffa konkursu, pobjedu ste odnijeli u kategoriji ljubavi, da li je to primarna tematika koja se provlači kroz vaš stvaralački rad?
Patetično zvuči, ali bez ljubavi svakako ne počinjem pisanje bilo čega jer gajim veliku ljubav prema samom činu pisanja. Da li u samom procesu stvaranja nastane nešto na temu ljubavi, društva, ili bilo čega drugog, tu već doprinose trenutna inspiracija i senzibilitet.
Da li ljubavna poezija može da proistekne iz sreće ili je ona uglavnom proizvod sjete?
Ja sam onaj (prokleti) pesnik koji jako teško stvara kada ga obuzmu lepe emocije. Jednom prilikom me je supruga pitala kako to da vrlo retko pišem o njoj ili sinu, na šta sam odgovorio da je to i te kako dobra stvar. Tako da, kod mene barem, najčešće iz sete klija zrno dela.
Kada ste vi najproduktvniji, kada ste srećni ili kada ste tužni?
Kada sam naspavan pre svega, što je vrlo retko zbog trenutnih životnih okolnosti, ali koliko god , naspram prethodnog pitanja, zvučalo kontradiktorno, najproduktivnije pišem kada sam duhovno miran i telesno odmoran. Mit o gladnom, rastrojenom umetniku koji stvaranjem isplivava iz nedaća je upravo to – mit.
Kada ste počeli sa pisanjem poezije, a s obzirom na to da ste po zanimanju diplomirani novinar, pretpostavljamo da vam ni proza nije strana? Šta vam više ispunjava dušu pisanje poezije ili proze, a šta radije čitate?
Prvenstveno sam bio romanopisac, prozu sam najčešće i čitao. U poeziju me je igrom srećnih okolnosti gurnuo naš poznati pesnik Zvonko Karanović, i hvala mu na tome. Mada sam oduvek, još po školskim sveskama, pisao poeziju, mehanizam se pojavi rano.
Treba li da se plašimo da će Chat GP i AI ugroziti pisanuriječ ili će originalna djela početi više da se cijene?
Nažalost, AI je naša stvarnost. Čitao sam neka;AI dela i tehnički gledano su bila sjajna. Ali smatram da je, opet ću zvučati patetično, duša ono što čini delo dobrim. Tehnologija nikada neće poleteti do visina duhovnog. I onlajn knjige su bile hit na početku a sada su uveliko u trendu opadanja. Prava čitalačka publika voli listove, koje su ispisali ljudska bića.
Šta ste posljednje pročitali, a da vas je oborilo s nogu?
Od poezije Makedonski pesnik Nikola Madžirov, od proze Selvedin Avdić, posebno njegov roman Sedam strahova.
Šta vam znači nagrada na Jaffa konkursu?
Čast, vetar u leđa za dalje pisanje i jedno lepo iskustvo koje je dovelo do upoznavanja kolega pesnika i ljubitelja književnosti.
MIRJANA MIKULEC: Rođeni smo da stvaramo, radimo i budemo aktivni
Mirjana Mikulec je diplomirana ekonomistica koja poeziju piše od osnovne škole, a uvrštena je u Antologiju hrvatskog dječijeg kajkavskog pjesništva. Dobitnica je brojnih nagrada, a dosad je objavila četiri zbirke pjesama i jednu zbirku priča.
Ko je Mirjana Mikulec u tri rečenice?
Živim u malom mjestu Oroslavje pokraj Zagreba, gdje sam provela najveći dio života. Nakon stečenog gimnazijskog obrazovanja, završila sam Ekonomski fakultet u Zagrebu. Svoj radni vijek provela sam kao nastavnica ekonomskih predmeta u srednjoj školi, desetak godina, a nakon toga u raznim poslovima u struci, od kojih najduže na revizijskim poslovima. Odnedavno sam umirovljenica, koja život provodi unutar zadanih okvira, pokušavajući ih nadrasti pisanjem, ponajprije poezije.
Kad ste počeli pisati poeziju i kako ste otkrili da je to ono što nosite u sebi?
Pjesme sam počela pisati kao i mnogi, u osnovnoj školi, pod vodstvom vrsne profesorice hrvatskog jezika i književnosti, koja nas je poučavala umijeću pisanja i recitiranja, a mene je prepoznala kao dobar materijal, te me poticala na pisanje. Iz tog vremena su moje prve objavljene pjesme i pjesničke nagrade. Život me ipak odveo odveo u drugom smjeru, ali prva ljubav je bila jaka te sam se vratila pisanju i počela objavljivati oko 2000, najprije na recitalu duhovno refleksivne tematike u Mariji Bistrici.
Po struci ste ekonomista, a dugi niz godina pišete, kako ste u sebi pomirili tu prirodnjačku i društveno naučnu stranu? Koja češće dominira?
Posao za koji sam se školovala uvijek sam obavljala savjesno i sa sigurnošću mogu reći da je pisanje pjesama doprinijelo tome. I obratno, moj posao me je mnogo čemu naučio, što je doprinijelo pisanju poezije. Nadam se ipak da ću u mirovini imati više vremena posvetiti se čitanju i pisanju. Odmori katkad umaraju, kaže Tomislav Ivančić. Rođeni smo da stvaramo, radimo i budemo aktivni.
Deset godina ste radili u prosvjeti, šta mislite da li se kultura čitanja i pisanja na pravi način njeguje kod djece? Šta treba da uradimo kao društvo da bi kod novih generacija probudili interes prema književnosti?
Deset godina rada u prosvjeti je ostavilo samo lijepe uspomene, ali odonda je prošlo dvadesetak godina, a promjene u društvu sve su ubrzanije. Meni je teško odrediti koliko i što danas čitaju mladi, osim onoga što vidim kod svoje djece, odnosno unuka. Sigurna sam da najveći utjecaj na djecu imaju roditelji, a zatim škola i mediji. Društvene mreže kvare pismeno izražavanje, ali doprinose širenju informacija. Sve ima svoje mane i prednosti. Ako je suditi po odazivu na ovaj natječaj, kao i na promociju zbirke, mladi su jako zainteresirani i za pisanje i za čitanje. Mnogi su mi prilazili, a iz razgovora s njima zaključila sam da su itekako načitani, pismeni i osviješteni.
Dosad ste objavili četiri zbirke pjesama i jednu zbirku priča, da li pripremate nešto novo u skorijoj budućnosti?
Nadam se skoroj objavi nove zbirke pjesama, radnog naslova U sjeni i tišini, koja bi sadržavala pjesme na standardnom hrvatskom jeziku i na kajkavskom idiomu.
Koje tri knjige svaka žena treba da pročita u životu?
Tri knjige su svakako premalo, svaki čovjek bi trebao čitati kontinuirano. Osobno mislim da mi kao ženi mnogo znače knjige Drugi spol, Simone de Beauvoir, Stakleno zvono Silvije Plath, te knjige koje sam pročitala od Annie Ernaux (Događaj i Djevojačke uspomene).
Šta ste posljednje pročitali, a da vas je oborilo s nogu.
Knausgard, Jutarnja zvijezda. Odmah na početku u želudac me udario opis ubijanja zgaženog mačića. To je uznemirujuće djelo, koje tjera na razmišljanje, opisuje svu tamu suvremenog načina života, u kojemu s noga obaraju rečenice poput: “Napisao je: U one će dane ljudi iskati smrt, ali je neće naći, poželjet će umrijeti, ali smrt će bježati od njih.“
Osim toga, svakodnevno na društvenim mrežama i portalima pronalazim nove pjesme nepoznatih autora, čija imena ne pamtim, ali me često obaraju s nogu, zbog čega i vjerujem da za pisanje uvijek postoji interes, a posebno u teškim vremenima.
Šta vam znači nagrada na Jaffa konkursu?
Ova nagrada mi mnogo znači iz više razloga. Način slanja pjesama je jamčio anonimnost i nepristranost u procjeni, što mi je veoma važno. U objavljenoj zbirci odabranih pjesama opsežna su obrazloženja članova žirija, koja su važna i poticajna za pjesnike. Za mene mnogo znači obrazloženje gospođe Lakićević, koja, između ostalog kaže: „Veliko je pitanje da li će čovek ikada naći mir ako nanosi patnju ostalim životinjama, samo ako je jači i misli da ima prava – upravo ova pesma otvara možda najveće moralno pitanje čovečanstva…“ Slažem se s njom i kada kaže da joj nisu dragi pojmovi natječaj i pobjednik, i mislim da je veliko postignuće što smo došli slušati jedni druge i čitati pjesme. Sudjelovanje na natječaju za mene je dragocjeno iskustvo i doživljaj, jer sam upoznala veoma kvalitetne autore iz cijele regije, entuzijaste iz Jaffe koja je provela natječaj i što je najvažnije, zainteresirane mlade ljude.
LUCA KOZINA: Poezija je intuitivnija od proze
Luca Kozina je vlasnica agencija za copywriting i content writing BEEBOP iz Splita, dobitnica je brojnih nagrada, a objavila je i knjigu mikro proza, a piše i književne kritike za portal Booksa.
Kada bi vas neko pitao, ko je Luca Kozina, šta biste mu rekli?
S obzirom na to da sam još u procesu postajanja, ne mogu se do kraja definirati. Ali ono što znam o sebi jest da sam osoba koja voli uživati u jednostavnim stvarima i pisati.
Koliko dugo se bavite pisanjem poezije i kada ste shvatili da je to nešto što vas ispunjava?
Pisanjem općenito sam se počela ozbiljnije baviti kad sam pohađala radionicu kreativnog pisanja kod pjesnikinje Irene Delonge Nešić. Dugo sam mislila da ću samo pisati prozu, ali dogodilo se da sam se negdje na putu zarazila i poezijom. Prvo sam je pisala sporadično, ali kad sam počela dobivati dobre povratne informacije, sve sam se više počela oslobađati i slati svoje pjesme na portale i natječaje.
Poezija me ispunjava na različit način od proze jer mi omogućava da u malo prostora i vremena sabijem svoje misli. Isto tako čini mi se da je intuitivnija od proze, pa nemam osjećaj da moram slijediti određena pravila. Naravno, i na pjesmi se treba raditi – treba puno brisanja, dorađivanja i glancanja da bi pjesma funkcionirala kao cjelina.
S obzirom na to da se bavite copywritingom, koliko vam vaš talenat za pisanje poezije pomaže u obavljanju svakodnevnog posla koji se, uglavnom, svodi na komercijalu?
Kao i u poeziji, u copywritingu se misao treba izraziti što sažetije i konciznije, a da bude kreativno i pamtljivo. Tu počinje i prestaje sva sličnost. Osim toga, u poeziji se možeš okretati prema unutra i prema vani, a u copywritingu je bitan samo krajnji korisnik.
Dobitnica ste brojnih nagrada, a uz to ste u članica udruženja za promociju književnog stvaralaštva, šta mislite koliko se danas cijeni pisana riječ?
U jednu ruku se cijeni jer vidim da sve više ljudi piše, upisuju radionice, šalju svoje radove na natječaje, itd. A i kad pogledamo broj književnih nagrada ne samo u Hrvatskoj, već i u regiji, stvarno ima puno kanala putem kojih se autori mogu afirmirati. Ali kad pogledamo iz čitateljske perspektive, čita se manje nego što se piše. To je jako zanimljiv paradoks, ali ističe činjenicu da je puno toga što je napisano loše upravo zbog malo čitanja. Osobno, da ne čitam, ne bih ni mogla pisati.
Da li nam je internet, s obzirom na to da svi pišu, pomogao ili odmogao kad je pisanje u pitanju i da li kvalitet nađe svoj put iznad kvantiteta?
Svakako je pomogao u smislu da se za mnogo autora lakše čuje nego prije, ali je i odmogao jer demokratska priroda interneta omogućava praktički svima koji žele da plasiraju svoje radove i onda se teško probiti kroz tu buku informacija. Ali me to ipak ne zabrinjava, jer kvaliteta uvijek nađe načina da dođe do onih koji je cijene.
Šta ste posljednje pročitali, a da vas je oborilo s nogu?
Prošli tjedan sam u nekoliko sati pročitala roman Vanessa moja crna, autorice Kate Elizabeth Russsell. Za tu sam knjigu čula već prije nekoliko godina, kad je tek izašla, ali me nije privlačila. Ali kad sam nedavno naišla na puno pozitivnih recenzija, dala sam joj priliku i oduševila se. Istina, tema je jako ozbiljna i tmurna (opisuje se povijest veze petnaestogodišnjakinje i njenog duplo starijeg nastavnika), ali je odlično prikazana perspektiva i psihologija osobe zarobljene u uvjerenju da nije žrtva prefriganog manipulatora.
Volim knjige u kojima su likovi trodimenzionalni i nimalo savršeni.
Šta vam znači nagrada na Jaffa konkursu?
Kao i svaka nagrada, i ova znači puno jer potvrđuje da ono što radim ima smisla. Ali važna mi je i zbog toga što mi je pružila priliku da upoznam puno zanimljivih ljudi sličnih interesa. Važno je da se putem ovakvih natječaja povezuju autori s drugim autorima, ali i čitateljima iz cijele regije. Ipak nas sve veže sličan jezik i šteta je da ostanemo izolirani u balončićima i ne komuniciramo jedni s drugima. Zato pozdravljam i veselim se svim inicijativama koje shvaćaju važnost povezivanja i promiču ga svojim aktivnostima.
