Amra Beha je odlučila podijeliti svoju priču o nasilju koje je doživjela u porodici. U razgovoru za N1 je ispričala teške detalje o trenucima koje je prolazila sa svojim partnerom.
“Odlučila sam progovoriti jer sam umorna od svega što se dešava nama ženama kao žrtvama nasilja. Izlazi se na proteste mirne, fotografiše se sa donacijama za Sigurne kuće, a niko nema konkretnu pomoć”, kazala je Amra i nastavila:
“Policija kao da nešto radi u prethodna mjesec-dva. Ja kada dođem da prijavim nasilje, on ne zna šta je to nasilje. Ne moram ja imati podlive ispod po licu i moram biti pretučena da sam preživjela nasilje. Ja konstantno doživljavam nasilje od partnera i kada to odem da prijavim policiji, ja moram to objašnjavat, on to ne razumije“.
Dodaje da je u trudnoći bilo psihičkog nasilja ispočetka.
“U samoj trudnoći je bilo psihičkog nasilja, on je veoma brzo u našem odnosu mene počeo da odvaja od meni dragih ljudi. Nijedna moja prijateljica nije dobra, svaki muškarac blizu mene je moj “ljubavnik”. Počeo me fizički da maltretira, doživjela sam da sam bila svezana crnom trakom, svezane ruke i noge i preko usta da ne mogu vrištati i bila sam iza vrata i nisam mogla prići svom djetetu da ga nahranim. Moj Kan je tada bio beba“, ispričala je.
“Većini mojih poznanika je bila čudna ta veza i odnos s njim. O njemu sam znala sve laži; od toga koliko ima godina, do toga da ide do svoje majke da joj mijenja pelene i nosi hranu, ali vjerovatno je i to vrijeme provodio kod druge žene”.
Kako je istakla, maltretiranje kreće od “jednostavnih stvari”.
“To krene od toga “zašto si kupila tu kremu” do “ne treba ti ovo, ne treba ti ono”. Meni to nije smetalo u tom trenutku, kada sam se malo odmakla od svega toga, vidjela sam da sam bila u velikim problemima. Jako je teško to objasniti ljudima. Jedna moja prijateljica koja me zna vidjela je kako “propadam”, gubim kilažu“.
“Ona mi je pomogla da odem da ga prijavim. Ja sam prolazila to fizičko nasilje od rođenja djeteta do 2016. godine”.
“Svi moji lični strahovi, borba za mene i moje dijete, taj strah “gdje ćeš” a moji roditelji nisu znali šta ja prolazim. Ja svojim roditeljima nisam rekla neke stvari. Ja sam krila to od oca koji je bio bolestan, nije to lako da se ode i kaže: Joj babo ja sam zaglibila“.
