[O maloj kapi na dlanu i proceduri] Nosim ga od kada je bio mala kap na dlanu. Od kada se rodio smo samo nas dvoje. Prvi zub, prva temperatura, prvi koraci. Tata se povremeno pojavljivao (kao i dan danas) i odlazio. I onda je odjednom odlučio biti otac. Od tada, već gotovo 11 godina, traje mučenje i agonija mog djeteta i mene. Ročišta, saslušavanja, ispitivanja, prijavljivanja, vještačenja.
Znaš da ništa pogrešno nisi napravila. I ne vjeruješ da ti se to opet događa. I nisi kriva. Na svoje dijete nikada nisam glas podigla, a kamoli išta slično. Ne postoji ama baš nikakav razlog zbog kojeg dijete ne bi trebalo živjeti u svom domu u kojem se rodilo, sa mnom, svojom bakom, ljudima koje zna od rođenja.
Sad su Vrhovni suci dali svoj obol. Digli su ruku u ime mog djeteta, koje nikad nisu vidjeli, s kojim nikad nisu razgovarali, koje ima svoj život, svoje misli i koji trpi torturu, i ja skupa s njim. Ne da mi se sada tražiti nepravilnosti u odlukama Vrhovnoga suda, ne da mi se više tražiti ikakve nepravilnosti, a pogotovo ove koje su one suprotne postojećoj praksi…
Ja sam mama. On je moja kap na dlanu, a ja ću se boriti do zadnje kapi krvi za nju. Svoju kap na dlanu.
Moje dijete živi i ide u školu u Zagrebu, za razliku od njegovog oca. Sramota me ove države da se ovakve stvari rade djetetu, da ja ne smijem o tome govoriti da ne bih nekoga uvridila.
Pojednostavljeno, ovo zapravo znači da ću ponovno svoje dijete, koje sam rodila, odgajam, školujem, koje je živjelo sa mnom od rođenja, viđati utorkom i četvrtkom od 16 do 20 sati i svaki drugi vikend subotu i nedjelju.
Prošla sam svu golgotu hrvatskog pravosuđa pa ću i ovu Vrhovnoga suda. Kažu da su ukinuli presudu zbog proceduralnih razloga. Jebali vas ‘proceduralni razlozi’. Jebala vas i korupcija u ovoj državi. Jednom ste uspjeli, ovaj put nećete! ✊🏻
Hvala autoru grafita @blacksails_official u Beogradu 🤍
