Pjesnikinja iz Berana, Nada Matović autorka je pet zbirki, a nedavno je u Šapcu na konkursu ,,Zlatno pero 2024.” nagrađena za tri pjesme: ,,U ime ljubavi”, ,,Cvijet” i ,,Vezujem te”.
Kako kaže u razgovoru za MNE magazin, ponosna jeste, ali smatra da položaj umjetnika nije na zavidnom nivou.
Rođena Beranka dobitnica je brojnih priznanja i članica nekoliko književnih udruženja.
„Stvaralaštvo mom životu daje pokret, inspirisana Kostićevom Santa Marijom, a u traganju za promjenama, jer svako od nas teži ka tome da negdje ostavi trag, tako je sve počelo. Koraci nekada idu u tom smjeru da ne mogu ni da pohvatam koliko uspjeh raste, ali opet u Crnoj Gori me nema“, poručuje ona.
Pjesma,,Sjenke” iz zbirke ,,Kofer izgubljenih riječi”
Ističe da je poeziju oduvijek voljela, ali se u početku plašila reakcija vezanih za njeno stvaralaštvo.
„Kada sam vidjela da stižu pozitivne rakcije, dobila sam želju da ostanem u tom svijetu. Ma koliko položaj same poezije poteškoća sa sobom nosio. Poezija je nažalost najmanje čitana danas, ali nadamo se da će i to s vremenom biti prošlost“ dodaje ona.
Matović smatra da se njene nagrade ne cijene dovoljno.
„Što se tiče književnih udruženja, smatram da sam tu samo na papiru, jer nemam sa te strane nikakvu pomoć, bar ne u Crnoj Gori i ja sam umjetnik, ali iskreno se nadam da ću isto imati bar približan položaj kao drugi. Očigledno je još uvijek važnije ono fizičko stanje, nego intelektualni posao“, istakla je ona.
Apeluje na Ministarstvo kulture i medija da bi trebalo otvoriti kulturne forume za mlade umjetnike.
„Kako bi svako od nas mogao da javno iznese svoje ideje, tako bismo mogli svi aktivno učestvovati u oporavku položaja kulture, jer o njoj se nikako ne diskutuje, kao da ne postoji“, poručuje.
Pisanjem poezije se bavi još od srednje škole i kaže da poezija jeste promijenila njen život, stavove prema drugima.
„Ali opet sam malo vidljiva. Zato što ljudi dosta provlače invaliditet kroz moj rad, a ja stvaram zato što volim umjetnost, a ne zbog problema koji imam. Objavite zbirku, ali nemate kanale distribucije, prodaju, marketing, ništa od navedenog. Kada ste osoba s invaliditetom ta situacija je još gora“, priča ona.
Poručuje da društvena situacija kada su osobe s invaliditetom u pitanju nije baš najbolja, te da nijedan objekat nema elektromotorne rampe za korisnike kolica, pa im je onemogućeno praćenje sadržaja, koji se odvijaju na spratu.
„Takođe, još uvijek nažalost postoji visok stepen predrasuda, pa nam i to otežava sticanje prijateljstava. Ovim putem želim da apelujem na knjižare da me potraže da zajedno pronađemo način na koji bih bila bar malo vidljivija“, zaključila je ona.
