Ovako, ali i drugačije, a opet slično društvo govori o muškim suzama, ali i o izražavanju njihovih emocija. A onda kada ih pokažu, ajme majko, spomen ploču za te suze, koje kao zvijezde padalice padaju samo sretnicama koje ih vidu.
A da sve to dovedemo na nivo normalnog, ravnopravnog, jednakog svijeta(koji još uvijek ne postoji) shvatili bismo da je sasvim normalno da i oni plaču, ali imaju problem zbog toga, jer niko to od njih ne očekuje. Mi žene, gledamo na to kao apstrakciju, a muškarci kao na povod za potkusirivanje na kafama, gdje će svaki govoriti koliko je muško, a onda biti isti onaj emotivni muškarac svojoj ženi kod kuće.
Pa i Obama plače i to javno. Plakao je prije četiri godine na skupu na kojem je govorio o masakru u kojem su stradala djeca u Sandy Hook osnovnoj školi. Mediji su prenosili vijest kao nešto neviđeno, gdje je u prvih nekoliko pasusa bilo odgovoreno na svih pet pitanja.
Ko? Obama.
Šta? Plače.
Gdje? Na skupu na kojem govori.
Kada? U Decembru.
Zašto? Zato što je muško i jer je to neviđeno.
Međutim, stereotipi o muškarcima koji ne plaču i koji sve to čuvaju u sebi i trpe, pronalazi svoje uporište u nauci od ranije. Žene plaču pet puta više na godišnjem nivou od muškaraca, sudeći prema istraživanju Ivana Nikliceka, Lidije Temošok i Ada Vingerhetsa, na Tilburg Univerzitetu u Nizozemskoj, koji su okupljeni u knjizi pod nazivom “Emotional Expression and Health”. Oni navode i kako muškarci plaču kraće pa njihov plač traje u prosjeku od dvije do tri minute, što je duplo manje od žena. Pri tome nisu uzeli u obzir višesatno jecanje, koje žene imaju s vremena na vrijeme.
Međutim, ono što je zanimljivo jeste kako vremenski intervali plakanja variraju od države do države, zato u Gani, Nepalu i Nigeriji, razlika između muških i ženskih suza gotovo da ne postoji, jer siromašnija društva plaču manje, ali intenzivnije suočavajući se sa svojim emocijama u istom trenutku kada ih dožive, za razliku od mnogih društava u Americi, gdje ljudi zbog ugleda i društvenog statusa suzdržavaju emocije, a onda više plaču i jecaju u samoći.
Muškarci plaču kraće pa njihov plač traje u prosjeku od dvije do tri minute, što je duplo manje od žena
Tok suza je drugačiji kod žena i muškaraca, a razlozi imaju svoj izvor u biološkoj osnovi. Žene imaju više hormona prolaktina, koji se ujedno nalazi i u majčinom mlijeku, a koji ih češće navodi na suze, dok testosteron kod muškaraca reguliše taj nivo u mjeri da oni plaču manje. Studija iz 1998. godine objavljena u časopisu Cornea govori kako žene koje imaju u predmenopauzi niži nivo prolaktina i viši testosterona plaču manje od onih koje imaju obrnutu situaciju, odnosno više prolaktina, manje testosterona.
A do puberteta plaču gotovo jednako, nakon čega se dešavaju hormonske promjene. Žene imaju pliće, kraće suzne kanale koji se lakše pune suzama, što dovodi do veće vidljivosti suza, navodi se u radu objavljenom u 1960. godine u časopisu American Journal of Physical Anthropology.
Međutim, muške suze su oduvijek bile skrivene od javnosti, a time su se pozabavili i u knjizi “Crying: A Natural and Cultural History of Tears” gdje su istraživali emocionalnu povezanost sa povećanom produktivnosti. Došli su do zaključka da se muškarci suzdržavaju više kako bi zadržali autoritativan stav na poslu, za razliku od žena, koje su dolazile na posao kao radnice, ali i ostajale kućama i bile domaćice. Njima suze nisu bile obespravljene, za razliku od muških, jer društvo nije imalo očekivanja od njih u pogledu uspješnog rukovođenja kompanijom.
Studija Kleenexa iz 2004. godine takođe se pozabavila razlozima ženskog i muškog plača. Naime, smrt bliske osobe okidač je za suze muškaraca u čak 74% slučajeva, dok prekidi, romantični filmovi i prekidi veza nemaju taj domet. Uprkos tome, Obamine suze su omogućile ljudima da se povežu s njim više i osjete bliskost, jer je i on emocionalno biće, koje je na taj način pokazalo svoju ranjivost. A upravo to pokazuju suze. Zato su vjekovima bile nespojive sa liderima, jer moć se ogleda i u sposobnosti vladanja nad sobom i svojim emocijom. A opet, ko to zaista može?
Muškarci se suzdržavaju više kako bi zadržali autoritativan stav na poslu, za razliku od žena, koje su dolazile na posao kao radnice, ali i ostajale kućama i bile domaćice.
Osobe koje boluju od Sjogrenovog sindroma, koji im onemogućava da plaču, imaju veće probleme prilikom identifikovanja svojih emocija i izražavanja istih, u 22% slučajeva, što su podaci lista Clinical and Experimental Rheumatology i njihove studije iz 2012. godine. Upravo zato suze olakšavaju izražavanje emocija, zbližavanje sa ljudima i olakšanje.
A mi smo odlučili saznati i šta žene i muškarci misle o muškim suzama pa vam donosimo i obe perspektive. Erna Saljević vjeruje kako su suze jednostavno suze, razmazale maskaru ili ne. “Očigledno je da žene zaista mnogo lakše barataju emocijama, i ne nisam pogriješila kada tako kažem, jer one vrlo lako u tom smislu iskazuju svoje osjećaje, kada su tužne, kada su jako ljute, jače, pa i najače, pa sve isto i sa srećom. Dok kod muškaraca vi imate samo par osjećaja koje su oni spremni pokazati na svom licu. Množina, ne svi, jer generalizovanje je glupo”.
Ona dodaje i kako muške suze vrijede danas mnogo više, jer ih ne viđamo često.
“Na drugu stranu, naši balkanski dragi su od malena učeni da muško ne treba plakati, da je to za curice, pa i ne čudi da su vremenom razvili mehanizme koji suze povlači iz suznih kanala sve do ispod petnih žila dlakavih muških stopala. Mišljenja sam da su suze oslobađajuće, i u trenutku tuge i u trenutku sreće i da ih uopšte ne treba čuvati. One pokazuju drugoj osobi u trenutku sreće -vrijediš mi/takla si me u srce/vjerujem ti toliko da ću ti dopustiti da vidiš kako slinim, a u trenutku tuge pomozi mi/slomio sam se pred tobom/vjerujem ti dovoljno da se lomim i otvaram pred tobom.- Suze se nikako ne smiju pripisati osobini slabića, ni kod muškarca ni kod žene”.
Sličnog je mišljenja i naš muškarac, Đurica Štula koji govori:”Plač je zdrav. Kada mi djeca plaču i žensko i muško, ako je objektivno – podržim, umirim, pričamo. Ako je plač ucjenjivačko – interesnog tipa – pustim opet da se riješe stresa. I sam bejah u situacijama kada su me emocije izjedale i udarale bilo da su u pitanju muško – ženski odnosi, smrti i sahrane, ili neki divni trenuci uz djecu i muziku”.
Jednostavno je, za suze trebaš imati muda.
Erna poručuje za one koji/koje se pale na muške suze, odličan film koji će vas nasmijati do suza (i muških i ženskih) a tiče se uloge Rowene u filmu The Little Death.
Nisi nimalo manje muško ako plačeš, naprotiv.
Plači, jer znam da voliš, patiš, tuguješ, jednako kao i ja, samo ti društvene norme to osporavaju.
Plači, da se za tobom ne bi plakalo, jer nakupljanjem emocija u sebe i potiskivanjem, možeš samo pogoršati stanje. Upravo zato ovaj video je dio kampanje koja poručuje, plačite, jer trebate da plačete kako bi živjeli normalnim životom.
