Naravno, moj tok misli me odvede na to kako ja sa svojih previše godina (u odnosu na mlađahnu pjevačicu) i dalje ne znam da primim kompliment. Sa mnom to uvijek izgleda ovako:
Osoba: Lijepa ti je kosa.
Ja: Joj, baš je ispucala.
Ili
Osoba: E baš si se lijepo našminkala.
Ja: Joj, jutros sam se prije posla šminkala, ne ličim ni na šta.
Vazda ja tako isto odgovaram i već godinama pokušavam sebe da naučim da kažem hvala i ćutim. Da budemo iskreni, nisam ja imala ni gdje, ni kad, ni kako naučiti kako se komplimenti primaju. Nisam bila od onih prelijepih djevojčica i djevojaka, sasvim jedno prosječno dijete po pitanju ljepote i uspjeha u školi. Imala petice, nikad vukovac nisam bila. Možda je to i najbolji način da opišem sebe tokom odrastanja. Muva na zidu. Do srednje škole ljudi nisu bili sigurni ni da znam da pričam, iako ako mene pitate sa svima sam i previše pričala.
Da se razumijemo, nisam ja ni na drugoj strani te skale, pa nije ni da su me ljudi pominjali u nekom negativnom kontekstu. Jednostavno me nisu ni pominjali. Može se reći da sam ekvivalent one jedne šolje koju upotrijebite tek kad su sve ostale već prljave. Nemate ništa protiv te šolje, ona jednostavno postoji u dnu ormarića i čeka svoj red.
Kao poprilično socijalno anksioznoj osobi i introvertu (volim da vjerujem da sam napredovala do ambiverta) to je u potpunost odgovaralo. Kako se onda desi da ovakva jedna osoba, kojoj je biti u centru pažnje gotovo jednako fizičkom napadu, ofarba kosu u različite nijanse plave i zelene (ljubičasta i roza mi takođe nisu strane) boje?
Jednim dijelom to objašnjavam činjenicom da sam i hodajući paradoks, ali to je tema za neki drugi tekst. Dijelom, rekla bih da je u pitanju odrastanje. U jednom trenutku vidiš na fotografiji nešto što ti se sviđa i iz nekog razloga onaj glas u glavi koji ti govori “ma gdje ćeš ti tako” je malo tiši. Sve dok jednog dana onaj drugi glas koji govori “što da ne” ne postane glasniji. Dodaj u tu jednačinu frizera (hvala Peki), potpunog ekstroverta koji shvata da to želiš svim svojim bićem, ali ne smiješ da priznaš sam sebi i dobićeš kosu svih nijansi koje prije nekoliko godina nisu ni postojale.
U redu, mnogi će reći u današnje vrijeme plava ili zelena kosa nisu ništa toliko strašno. Možda ne vama, ali broj urokljivih očiju koje su prešle preko moje glave se ne usuđujem ni da brojim. Da odem na Koačelu (Coachella) vjerovatno bih se utopila u moru djevojaka koje nose moje boje, ali u ovoj našoj mahali sam poprilična atrakcija. Dosta je onih koji se zgražaju kad me vide, mnogo je onih koji su jednostavno iznenađeni, ali, sa druge strane, veliki je broj onih koji se oduševe.
Da vidite pometnju koju izazovem kada prođem pored grupe djevojčica osnovnoškolskog uzrasta. Nerijetko se desi da mi i momci pohvale boju kose i hrabrost tog izbora. Neopisiv je osjećaj radosti koju doživim kada sretnem djevojku slične boje kose jer ih je jako malo. Međutim, najviše je onih koji se oduševe uz komentar: “Ali ja to nikad ne bih smjela/mogla”. Moj odgovor je uvijek: “Zašto?”, a njihov odgovor gotovo uvijek: “Ne znam”.
Što da ne?
Zašto ne imati plavu, zelenu ili žutu kosu? Zašto ne imati pirsing ili tetovažu? Zašto ne plesati na semaforu dok slušaš fantastičnu pjesmu devetnaestogodišnjakinje koja se čini da zna više o životu od tebe koja si skoro deset godina starija od nje?
U trenutku kada sam se zapitala što da ne i odgovorila akcijom da, stavila sam sebe u centar pažnje gdje sam najmanje željela da budem. Ima dana kada bih htjela da se zavučem u mišiju rupu i budem nevidljiva kao nekad, ali ima dana kada ne hodam po zemlji već lebdim tri centimetra iznad. Kad svi gledaju u mene samo iz najbojih razloga, kad baš tu gospođu koju vrijeđa moje postojanje gledam direktno u oči i beskrajno se zabavljam uz neizgovorenu poruku “Gospođo, i vaš ehoton je plav”. I tim danima na komplimente koje dobijem odgovorim sa hvala i čuvam ih za dane kada se poželim nevidljivosti.
