Ova je godina počela s inauguracijom predsjednika koji hvata za pičku. Nema smisla da uljepšavam, njegove su riječi upravo tako sirove kakvima ih čitate. ‘Grab them by the pussy’, rekao je Trump u intervjuu u kojem je objašnjavao što mu je sve dopušteno zato što je slavan.
No vratimo se malo unazad. Na momente, bilo mi je teško shvatiti u kojoj se godini i stoljeću točno nalazimo. Ove godine, svijet kao da je putovao natrag kroz vrijeme – na lokalnoj ali i na svjetskoj sceni. Hashtag ‘Me too’ dao je do znanja da živimo na planeti na kojoj je ravnopravnost spolova pitanje koje tinja već desetljećima, ali bez nužnog požara koji bi poharao sve pred sobom. Deklarativno, bavimo se ravnopravnošću od pamtivijeka, a u praksi, u posljednjih 20-ak godina nisu se dogodili tektonski pomaci. Pitanje ravnopravnosti spolova bila je tema koju se rado izvlačilo u političkim kampanjama, ponekim TV emisijama, na nekim okruglim stolovima… Ali rijetko tko ju je shvaćao ozbiljno – više je to bila tema koja se otvara kako bi se ‘odradila’, kako bi ispalo da smo pametni, parlamentarni i uviđavni. Priznajmo si – boli ljude đon za ženska prava i ravnopravnost. Tema je dosadna i seriozna. Aplikacija koja ti stavi pseće uši i njušku je zabavna.
A onda se dogodio Weinsteinov film ‘Daj pičke, znam da imaš’ koji je postao svjetski blockbuster. I pitanja ravnopravnosti spolova, ženskih prava i seksualnog zlostavljanja postale su goruće teme koje su punile naslovnice. Zašto? Zato što se radilo o poznatim ženama. Da su u igri bile čistačice iz Weinsteinovog ureda, bezimene žene, nitko ne bi dignuo obrvu. Budimo realni – moćni muškarci svakodnevno zlostavljaju – ako ne spolno, onda mentalno. Svakodnevno.
Mislite da pretjerujem? Prebrojite koliko su priča žene podijelile u ‘me too’ kampanji. Hajde, guglajte. Izazivam vas.
Poznate žene pokrenule su lavinu, ali ‘obične’ žene su je zakotrljale. Izašle su na prve linije, imenom i prezimenom tvitale svoje tragedije, izlagale se kritici i komentarima polupismenih neandretalaca, bacale se pod metaforički vlak… Sve u želji da dijeljenjem svoje priče pomognu nekoj drugoj ženi, da joj daju do znanja da nije sama i da se raskrinka zlostavljač. I sve to javno – na društvenim mrežama ili u medijskom eteru, uz mogućnost da zbog toga izgube posao ili budu izvrgnute podsmijehu, osudi i kritici.

Jer znate onu staru – ‘Sama si je kriva, ta suknja je zbilja bila prekratka. Izazivala je.’
A zlostavljači? Oni su tek bezimeni protagonisti. Sporedni likovi. ‘Onaj koji se trljao uz mene u tramvaju’, ‘onaj koji me primio za dupe’, ‘onaj koji me pitao hoću li mu popušiti pod pauzom’. Bezlični likovi koji nose negativni predznak – ali ne i ime i prezime. To je najveći propust inicijative ‘Me too’. Dopustile smo da zlostavljači ostanu tek veliki zločesti vuk, sjena… Oduzevši im ime i prezime, na neki smo način apsolvirale dio njihove krivnje i dopustile im da se izgube na marginama priče. Dopustile smo da predatori opet izmaknu.
Dodirnimo se lokalne scene. Ovu godinu obilježilo je jačanje desnice i nacionalističkih struja – takva zbivanja nikome ne mogu donijeti ništa dobro, a najmanje ženama Balkana. Ako ste mislili da nam je sad grozno, da smo u drugom ili trećem planu, samo pomislite kako će nam ‘zabavno’ biti ako dopustimo da desne političke opcije preuzmu kormilo. Laku noć. A tek kad klerofašisti provire i krenu s omalovažavanjem žena i oduzimanjem ovo malo prava na svoja tijela što imamo, najebat ćemo. Jebat će nas, o, da, čak i prije braka.
Ne želim završiti u negativnom tonu. Još uvijek vjerujem zdrav razum, u moć nezavisnih medija i individualizaciju borbe gdje svatko od nas doprinosi zajedničkom cilju svojim malim zamahom krila. Ako učinimo summa summarum, bila je ovo zanimljiva i plodna godina za žene. Ne mislim sarkastično – mislim da, unatoč svemu, imamo razloga za slavlje. Neke su stvari izašle na vidjelo. Potaknuli smo opet razgovore o ravnopravnosti – i to ne ‘reda radi’ nego radi uspostave reda. Sjetili smo se što znači feminizam – ako ništa drugo, barem vidjevši natpis na majici u HM-u. Hej, male stvari. Mali koraci.
U 2018. godini predstoji nam borba za Istanbulsku konvenciju, koju zemlje regije obavezno moraju ratificirati. Ne želim više ni debatirati o tome treba li to učiniti ili ne treba – recimo da je to pitanje nužnosti. Ne znam za vas, ali ja sam odlučila u 2018. biti malo jasnija i glasnija po pitanju ženskih prava. Za mene to nije dosadna tema nego pitanje sadašnjosti i budućnosti. Uz nužni ‘klim’ glavom svim onim prošlim ženama koje su se izborile za moje pravo glasa i pravo na odluku o vlastitom tijelu.
Bit ću glasnija i jasnija, na žalost svih onih koji bi voljeli da šutimo i mučimo.
Sretna vam, glasna i jasna, 2018. godina!