“Stalno mislim na svoju samohranu majku koja je uprkos sopstvenim problemima i stresovima bila moj oslonac. Ona je jedan od razloga zbog kojih sam postala funkcionalna odrasla osoba”, ispričala je Wendy za WEB portal “Scary Mommy”.
Kako sama kaže, skoro svi ljudi koji su se izborili sa problemima i traumama u djetinjstvu imali su pored sebe barem jednu odraslu osobu koja im je pružila stabilnost, bezbjednost i ljubav. I to ne mora uvijek biti samo roditelj. S tim su se složili i istraživači iz Nacionalnog naučnog vijeća o razvoju djeteta na Univerzitetu “Harvard” kada su 2015. godine objavili izvještaj u kojem su ukazali na ključne sastojke koji su pomogli djeci da nastave dalje uprkos problemima u djetinjstvu. Otkrili su da je veoma važno da dijete uz sebe ima odraslu osobu koja mu je predana i vjeruje mu.
“Otpornost zavisi od veza koje nas podržavaju u tome da usavršimo sposobnosti koje će nam pomoći da na zdrav način odgovorimo na probleme i prilagodimo im se. Te sposobnosti i veze pretvaraju toksični stress u nešto što možemo da podnesemo”, objasnio je Jack Shonkoff, jedan od autora izvještaja.
Kako to funkcioniše sa naučne tačke gledišta? Razvoj dječijeg mozga se oslanja na nešto što istraživači nazivaju “služi i vraćaj” između djece i ljudi koji brinu o njima. Kada se to dešava redovno i na zdrav način djeca izgrade arsenal “ključnih kapaciteta” kao što su sposobnost da planiraju, nadgledaju i regulišu ponašanje i prilagode se promijenjenim okolnostima. Upravo tako mališani mogu odgovoriti na poteškoće i napredovati.
Tragični i depresivni aspekt svega ovoga je da su djeca koja nemaju nikoga uz sebe izložena riziku nepravilnog razvijanja mozga i doživotnih problema sa mentalnim zdravljem.
“Tijelo doživljava odsustvo kao prijetnju i aktivira stres koji, ako duže traje, dovodi do fizioloških promjena koje utiču na mozak i kompletan sistem fizičkog i mentalnog zdravlja. Stres postaje toksičan i zbog toga je djeci mnogo teže da se prilagode”, objasnio je Bari Walsh na WEB stranici postdiplomskih studija na “Harvardu”.
Istraživači su ukazali na još neke zanimljive informacije kao što su osjećaj nadmoći nad životnim teškoćama i stresovima, snažne vještine samoregulacije i neka vrsta sistema podrške zasnovanog na vjeri ili kulturi. Iako oni smatraju da se otpornost kod djece gradi na osnovu njihovih gena i naravi, vjeruju da na to utiču i pozitivne okolnosti i veze. Ne postoji određeno vrijeme u djetinjstvu do kojeg djeca mogu da razviju otpornost. Ovo je veoma ohrabrujuća vijest jer ako se dijete rodilo u teškim okolnostima to ne znači da je ono osuđeno na život prepun bola. Međutim, kada se suoče sa ekstremnim poteškoćama i traumama djeci će u većini slučajeva biti potrebna stručna pomoć da se oporave i o tome roditelji moraju voditi računa.
Wendy smatra da se sve svodi na to da djeca više od ičega trebaju ljubav, prisutnost i brigu i naglašava da ih svakog dana treba dočekati širom otvorenih ruku.
