Svojim ponašanjem i grajom proizvodimo bijes koji se taloži. Zato ću reći nešto strašno – koristite dane žalosti da sebe ožalite i tako ćete pomoći drugima
Početkom decembra bio sam na Cetinju i održao dva predavanja učenicima i učenicama srednje škole. Kad je seminar završen, poklonili su mi kolut njeguškog sira i teglu domaćeg meda. Učenik koji se isticao ozbiljnošću svečano mi je uručio poklon uz birane riječi koje je prekinuo aplauz i smijeh. Tada sam pomislio, šteta da sa Cetinja već dugo ne dolaze lijepe vijesti.
Za ručkom u Gradskoj kafani posmatrao sam mlade kako sjede, kako se ophode jedni prema drugima i bio ponosan i ispunjen nadom. Bili su sretni što im je lokalna samouprava ponudila kućicu na Novogodišnjem bazaru. Prodavaće ukrasne bombice, sitnice za djecu, mirišljave svijeće koje pravi njihova nastavnica. A novac, naglasili su, treba da bude sakupljen za dobrotvorne svrhe. Pokušao sam da im ukažem da su dobrotvorne akcije komplikovane za organizaciju, da je njihova škola pravo mjesto da se taj novac uloži, ali djevojčice i dječaci bili su riješeni da pomognu drugima.
Na vijest da su sve novogodišnje fešte na Cetinju otkazane sjetio sam se te djece i njihovog štanda, njihove ljubavi prema životu koji bukne oko Nove godine kad grad nešto organizuje. Sad su u svojim domovima, možda oplakuju rođaka, možda gledaju komšiju u crnini kako uklanja jelku iz dvorišta. Nove godine nema, samo novi zločin. Nakazno lice oružanog vraga koji je ovu zemlju uzeo pod svoje tako davno da se više ne sjećamo kad.
Drugo masovno ubistvo na Cetinju u dvije i po godine sa užasnim zbirom od 24 mrtvih. Grad koji ekonomski izdiše, čiji srednjoškolci jedva čekaju da pobjegnu na studije, grad koji je sebi natovario toliko istorijskog tereta počeo je da puca pod pritiskom. Kao i prije dvije godine muškarac srednjih godina krenuo je na žene, djecu, prijatelje i rodbinu.
Dani su žalosti i treba biti oprezan, ali mora se nešto reći. Ranjeni grad treba čuvati od tabloida i prijekih osuda. Blagost koju sam na Cetinju toliko puta osjetio mora se izboriti za sebe. Ali kako?
Možda je došlo vrijeme da Cetinje prestane spašavati Crnu Goru i krene spašavati sebe. Sve je bespovratno i sve prolazi pa i uloge koje nam je dodijelila istorija. Cetinje jeste povijesni unikum, ali takođe i običan grad, sa običnim ljudima koji pate. Grad je to koji se rukovodi velikom obavezom, ali zaboravlja svoje male dugove. Ti dugovi se očigledno gomilaju na lošim mjestima, povređuju i pucaju u pravilnim razmacima. Ubistva, strahovi i pokolji nisu Cetinje. Makar nisu njegova suština i to je prva stvar koju treba reći, jer sve više čujem da Cetinje ludi, da u gradu nema sreće ni ljubavi, dok ljudi čekaju nove smrti.
Slične generalne postavke samo su odjek bijednih medijskih kanala iz kojih se napajamo senzacijama. Zato treba ponoviti, Cetinje je neobičan grad sa običnim problemima. To je mala sredina koju je istorija počastila sudbinom da gleda vlastito opadanje. Ništa tu ne biva što se ne može objasniti lokalnim aršinima koji se svode na kombinaciju ekonomske i društvene propasti. Niti je Cetinje dolina bogova, niti je grad ubica, iako se te dvije mitološke tačke pokušavaju nametnuti u javnom govoru uz prevrnutu ćikaru.
U Crnoj Gori fali trezvenog glasa socioloških ispitivanja, pa nam društvene mreže oblikuju javnu misao putem naklapanja o mentalitetu i višim silama. Povređujemo jedni druge patološkom slavom ega i ogavnih poenti. Naslada dopaminom u danima smrti kristališe zvjersku pažnju koja vodi u nadgornjavanje. Političke hijene koriste korotu kao zastavu, a zastavu kao krpu. Masovne ubice greškom ili namjerom postaju prenosnici nekakve velike poruke, tobožnji socijalni ključevi za razumijevanje društvenog konteksta. Ali to prosto nije tačno – čovjek koji pobije ljude za kafanskim stolom, pa onda odluči da ubije djecu, ne može nositi poruku za razumijevanje Cetinja. Odveć je mračan i beslovesan način izabrao da bismo ga uzimali kao dio društvenog dogovora. Takav ubica izabrao je put koji nam ne pomaže, samo nas užasno plaši. Nad tim zločinom olako mudrovati znači prepustiti se nekrofilskom porivu i zanemariti život koji se mora objasniti životom.
Ništa se na Cetinju ne dešava što se ne dešava drugdje u Crnoj Gori, a usudio bih se reći i na svijetu. Živimo bešćutno vrijeme zlih nadražaja koji traže svoj dio u krvi. Zašto opet Cetinje, svakako je tema za razmišljanje. Je li prvi zločin zametnuo sjeme drugog, psiholozi nam neće reći, o tome ćemo čitati na tviteru. Malo je onih koji kažu da Prijestonica nije odvojena i posebna nego opšta i vjerna slika stanja u kome su takve blokade svijesti moguće. Da je društvo oboljelo odozgo, od zastupničke agresije, krađe i sistemskog urušavanja pojedinca koji se decenijama gleda kao brojka i bezimeni resurs. Da se municija predugo dijelila za više ciljeve iz niskih pobuda. Da je patrijarhalna dogma nasilja oblikovala generacije, zatukla i ono malo slobode koju smo shvatili iz lektire. Da su nam porodice polulude, bratstva organizovana, plemena politizovana, dok se kamen po kamen prodaje sve što ima i nema cijenu.
Društvo se mijenja u danima mira i veselja, a ne u danima krika i žalosti. Vanredna stanja nam dobro idu, ali potrebno je u redovnom životu tražiti odgovore. Ovo društvo je izgubilo sve osim saosjećanja za stradale, pa neka bude onda sućut, neka se gradi iz tuge, ako već mora. Crna Gora je bolja nego što to izgleda u izopačenim ogledalima koje upiremo jedni u druge. Svojim ponašanjem i grajom proizvodimo bijes koji se dugo taloži. Zato ću reći nešto strašno – koristite dane žalosti da sebe ožalite i tako ćete pomoći drugima. Svi smo na Cetinju i niko mu ne može pobjeći. Događa se sad i odgovornost je velika. Brda su nas opkolila. Nema mudrih riječi, samo srce, stišano, krotko, za sve nas.
