Majka je jedna od najvažnijih životnih figura. John Bowlby, osnivač teorije afektivne vezanosti, ističe majku kao primarnu figuru koja gradi naš attachment, i kroz njega i cijeli naš psihološki i emotivni svijet. Iako svakodnevno razmjenjujemo na stotine rečenica s njom, postoji nekoliko važnih razgovora koje svako od nas treba voditi sa svojom majkom – ne samo zbog nje nego i zbog sebe. Psihologinja i holistička psihoterapeutkinja s integrativnim pristupom Helena Bakić koja se bavi i psihoterapijom s konjima donosi nam teme razgovora s jednom od najvažnijih osoba u životu.
-
Trudnoća i prenatalni period
Istraživanja nam pokazuju da beba još u trbuhu majke osjeća sve što i majka osjeća. Kako? Ako majka osjeća učestalo neke neugodne emocije kao što su strah, ljutnja ili tuga, luče se različiti “kokteli” hormona, najčešće su tu i adrenalin i kortizol. Preko placente odnosno posteljice, koja apsorbira ove hormone, dijete još u trbuhu dobiva sve te hormone. Točnije, ovi hormoni utječu na razvoj hipotalamus-hipofiza-nadbubrežne osovine, koja je zapravo sustav našeg tijela za reakcije na stres. Ovo može biti razlog zbog kojeg osoba između ostalog u ranoj životnoj dobi, kao i u odrasloj dobi, ima poteškoća s anksioznošću, poteškoća sa samoregulacijom i umirivanjem, osobito kad ne može razumjeti odakle neke emocije dolaze. Razgovor s majkom o trudnoći, o tome kako se ona osjećala, je li se suočavala s nekim životnim izazovima u tom periodu mogu biti vrlo koristan izvor informacija te nam mogu ukazati na to da neki naši sadašnji izazovi možda počinju i puno prije nego što smo mislili.
-
Porođaj – kako ste to došli na ovaj svijet
Također, porođaj je jako važan. Bodynamic, koja je jedna vrsta tjelesne psihoterapije, uči nas tome da je porođaj vrlo važan za život svake osobe te da određene komplikacije na porodu, naše tijelo, kao i sve drugo pamti, dok one mogu značajno utjecati na našu psihu. Evo nekih od komplikacija na porođaju i njihov mogući utjecaj na dijete (po biodinamičkoj terapiji). Prvo je carski rez, koji se može tumačiti kao prekid prirodnog procesa, što može ostaviti utisak naglog prekida, dezorijentacije ili osjećaja “nepripremljenosti” kod djeteta. Kasnije u odrasloj dobi, psihičke manifestacije komplikacija carskog reza su: osjećaj da nisi “sam došao” do stvari u životu, kao da te neko uvijek mora “izvući”; teškoće s inicijativom, a tjelesne manifestacije: disbalans u tjelesnom centru, slabiji osjećaj povezanosti s vlastitim tijelom ili zemljom (tzv. “grounding”), često problemi s donjim dijelom kralježnice. Drugo, inducirani porođaj koji može izazvati osjećaj pritiska, kontrole izvana ili nemogućnost samostalnog djelovanja kod djeteta. Psihičke manifestacije u odrasloj dobi: osjećaj da ti život nameće tempo, problemi s autoritetima, teškoće s donošenjem samostalnih odluka. Tjelesne manifestacije: tjelesna ukočenost, osobito u predjelu trbuha i zdjelice.
Treće, dugotrajan ili traumatičan porođaj koji može ostaviti tjelesne i emocionalne tragove povezane s borbom, iscrpljenošću, osjećajem da je svijet “opasan”. Psihičke manifestacije u odrasloj dobi: osjećaj da je život konstantna borba, iscrpljenost, perfekcionizam, teškoće u “puštanju” i povjerenju. Tjelesne manifestacije: kronične napetosti u vratu, ramenima, grudima (kao da tijelo stalno “gura”). Četvrto, uporaba instrumenata (forceps, vakuum), što može izazvati tjelesne napetosti, posebno u glavi i vratu, te osjećaj agresije ili ugroženosti. Psihičke manifestacije u odrasloj dobi: osjećaj da te “nasilno vuku kroz život”, strah od kontrole, osjećaj ugroženosti ili invazije. Tjelesne manifestacije: glavobolje, migrene, napetost u vilici, vratu i lubanji. Peto, odvajanje od majke odmah nakon porođaja, što će utjecati na poremećaj sigurnosti i vezanja s utjecajem na kasnije odnose i emocionalnu stabilnost. Psihičke manifestacije u odrasloj dobi: teškoće s povjerenjem, osjećaj napuštenosti, strah od bliskosti, potreba za konstantnim dokazivanjem ljubavi. Tjelesne manifestacije: poremećaji u disanju, plitko disanje, grčenje u grudima. Šesto, porođaj pod stresom (majke ili medicinskog osoblja) koji ima potencijal ostaviti utisak kaosa, nesigurnosti i anksioznosti. Psihičke manifestacije u odrasloj dobi: anksioznost bez jasnog uzroka, osjećaj da “nešto loše slijedi”, hiperbudnost (hipervigilancija). Tjelesne manifestacije: disbalans živčanog sustava (“borba/bijeg” reakcije stalno su aktivne), problemi s probavom. U biodinamičkoj terapiji vjeruje se da se te “memorije” mogu kasnije osloboditi kroz tjelesni rad, nježan dodir, rad s disanjem i emocionalnim oslobađanjem.
-
Razgovor o vašem odnosu i neizgovorenim emocijama
Mnogi ljudi odrastaju s osjećajem da se neke stvari “ne smiju” reći roditelju. Ali razgovor o povredama, neizrečenim očekivanjima ili nesporazumima može biti prvi korak ka pravom emocionalnom rastu. Nažalost, na ovim prostorima, u mnogim obiteljima ne pokazuje se ljubav među članovima obitelji kroz tople riječi, zagrljaj ili neki drugi blizak, ugodan fizički kontakt. Vlada taj stav, podrazumijeva se da se volimo, ljubav pokazujemo kroz neka djela, kroz pomoć, ali nikada to ne izgovaramo. Susrećem se s klijentima koji godinama tuguju što nisu čuli neku toplu riječ od roditelja, ili tuguju što roditelju nikad nisu rekli to “volim te”, “puno mi značiš”. Izgovaranje i izravno pokazivanje ljubavi vrlo je važno. Iskren dijalog razvija asertivnost i jača sigurnu vezu – onu gdje osjećamo da nas neko vidi, čuje i prihvaća. Bez ovih razgovora, često ostajemo zarobljeni u djetinjim emocijama (krivnja, bijes, potreba za odobravanjem).
-
Razgovor o prethodnim generacijama i životu vaše majke
Prije nego što je postala vaša majka, bila je dijete svojih roditelja. Njezino iskustvo u toj ulozi oblikovalo je njezin stil roditeljstva, kapacitet za emocionalnu povezanost, ali i obrasce ponašanja koje možda nesvjesno prenosi. Pitanja poput: “Kakvi su baka i djed roditelji bili”, “Jesi li se kao dijete osjećala voljeno i sigurno?” mogu otvoriti vrata ka dubljem razumijevanju ne samo nje već i vašeg djetinjstva. Transgeneracijska trauma emocionalni su i ponašajni obrasci koji se prenose s generacije na generaciju te je na putu osobnog rasta i razvoja vrlo važno poznavati vlastito obiteljsko stablo te obrasce i traume koji kroz njega putuju. Ponekad, bolje razumijevanje života naših roditelja može nam pomoći i također da se više zbližimo s njima te da ih bolje razumijemo. Ovaj razgovor pomaže i da se razbije idealizirana ili negativna slika o roditelju, čime se stvara prostor za realno viđenje – što je važno za emocionalnu zrelost.
-
Razgovor o kraju života i emocijama koje to nosi
Jedna od prirodnih stvari, i ona koja nas apsolutno sve čeka jest smrt. Gubitak roditelja je jedan od najvećih gubitaka te za mnoge ljude pokreće duboke teme: nekima donosi strah, nekima osjećaj samoće, nekim krivicu ili nedorečenost. Mnogi ljudi izbjegavaju razgovore o starenju, bolesti i smrti – ali ti razgovori često jačaju bliskost i otvaraju prostor za zahvalnost i opraštanje. Suočavanje s prolaznošću nas uči emocionalnoj otpornosti. Oslobađa od potisnutog straha i omogućava da se odnos zatvori s više mira i ljubavi. Ne moraju se svi ovi razgovori odmah voditi. Neki zahtijevaju vrijeme, hrabrost i emocionalnu pripremljenost. Ali svaki od njih ima potencijal da transformira odnos s vašom majkom — i sa sobom samim. Ponekad ne razgovaramo s roditeljima zato što ne znamo kako. A ponekad zato što se plašimo što ćemo čuti. Ali istina koju otkrijemo kroz te razgovore često liječi više nego tišina koja traje godinama.
