Nisam ni ja i ljuta sam. Nisam ljuta, više iznervirana, jer imam sina koji je od malih nogu označen kao neko ko će praviti probleme nečijoj ćerki.
Ne kao dijete, tvrdoglavo, svojeglavo i neposlušno. Nego kao budući muškarac koga ja treba da vaspitavam da poštuje žene. Važi. Sve smo se dogovorili.
U razgovoru sa bliskim ljudima, rečeno mi je da to treba forsirati jer se nekako podrazumijeva da djevojčice vaspitavamo da budu poslušne, da znaju sve od malih nogu, da budu dobre.
A zašto ih tako vaspitavamo?
Zašto se podrazumijeva?
Zar to nije veći problem?
Zar ne bi bilo logičnije da edukujemo mame i tate djevojčica da svoje ćerke od malena uče kako su one na prvom mjestu ljudska bića, ravnopravna ljudska bića, a ne bespomoćne ženice koje traže nečije poštovanje. Koliko ste samo puta čuli da ponosni tata za svoju ćerkicu kaže kako je njegova princeza? A svijet, budimo realni, nije krojen po mjeri princeza. Ni prinčeva.
Svjesna sam ja kako svijet funkcioniše, svjesna sam da žvimo na Balkanu gdje se rođenje djevojčice još uvijek čestita sa “biće bolje drugi put”, ali sam isto tako svjesna da ponekad tu emancipaciju tumačimo onako kako nama odgovara u određenom trenutku. Tražimo li mi ravnopravnost ili poseban tretman?
Ja imam sina. Jednog, jedinog. Heroja. Sina koji je više puta u svom malom/velikom životu bio upozoravan od strane raznih osoba da pazi kad se igra sa djevojčicama jer su one djevojčice. I pazio je. Tako što se više nije igrao sa njima. I ne krivim ga. Krivim te roditelje koji među trogodišnjacima forsiraju priču kako su djevojčice nježnije. Isti taj moj sin heroj dobijao je batina u parku i od djevojčica i od dječaka. Mame dječaka se nisu bunile ako vrati njihovim herojima, ali ako digne ruku na princezu koja ga je dvije sekunde ranije lupila, to je već problem.
Je l’ razumijete šta želim da kažem? Da li je djevojčicama dozvoljeno da budu zle prema dječacima jer su djevojčice? Gdje povlačimo granicu?
Feminizam je nešto najbolje što se desilo svijetu, ali mame muške djece ponekad stavlja u nezavidan položaj. Jer mi nekako ne treba da vaspitavamo svoju djecu koju volimo toliko da fizički boli, mi treba da vaspitavamo muškarce koji će jednog dana biti nekome dobar momak, muž, tata. I to je super. Ali, zamislite da to neko kaže za svoju ćerku, da želi da jednog dana nekome bude dobra žena, djevojka ili majka? Ne zvuči baš sjajno, zar ne?
I zato:
Izvinite me svekolika internet prostranstva, ali ja svog sina neću učiti da poštuje žene, učiću ga da poštuje ljude, sve ljude koji su to zaslužili. Kad je ljudskost u pitanju ne bi trebalo da spominjemo polove, jer ljudskost to nema, a o tome kako treba tretirati žene naučiće od dede,tate i drugih muških uzora u svom životu koji će mu dati dobar primjer. Na kraju krajeva u našoj kući ja ravnopravno mijenjam sijalice, otvaram tegle i po potrebi razvaljujem vrata.
Izvor: Kućica