Godinama unazad poboljšava se položaj osoba sa Daunovim sindromom u Republici Srpskoj, no da bi se što više osoba s poteškoćama uključilo u društvo od ranog djetinjstva, potrebna im je pomoć institucija.
Istaknuto je ovo povodom Međunarodnog dana osoba sa Daunovim sindromom, 21. marta, a naši sagovornici poručuju da je neophodno obezbijediti iste usluge u svim lokalnim zajednicama podjednako za sve osobe sa poteškoćama.
Ovaj dan je Centar za podršku porodicama djece i osoba sa poteškoćama u razvoju “Dajte nam šansu – Zvjezdice” Banjaluka obilježio 19. marta u Banskom dvoru.
Željka Ninković, direktorica Centra “Dajte nam šansu – Zvjezdice” iz Banjaluke, kaže da se ovogodišnja manifestacija održala pod nazivom “Snaga različitosti”, čime su htjeli ukazati na to koliko smo svi različiti, a zapravo jednaki.
“Želimo pokazati da osobe sa Daun sindromom i djeca sa poteškoćama u razvoju nisu sami. Inkluzija počinje od nas jer mi gradimo društvo tako što osobe sa Daun sindromom i drugim poteškoćama u razvoju uključujemo u društvo od ranog uzrasta pa do punoljetstva, zapošljavamo ih i gradimo društvo jednakih mogućnosti”, kaže Ninkovićeva za “Nezavisne novine”.
Usluge dostupnije u Banjaluci nego u ostatku Srpske
Ona ističe da su trenutno najpotrebniji razvoj i dostupnost usluga.
“Tu ne mislim samo na grad Banjaluku, već na cijelu Republiku Srpsku, jer djeca sa Daunom i drugim poteškoćama ne žive samo ovdje. Te usluge su u Banjaluci mnogo dostupnije nego u manjim lokalnim zajednicama, a poruka svim institucijama bi bila da je neophodno da se usluge koje dobijaju porodice sa djetetom sa poteškoćama u razvoju ravnomjerno razvijaju u svim dijelovima Srpske, a da roditelji koji žive u malim lokalnim zajednicama ne bi morali da se sele u veće gradove, kako bi djetetu pružili svu potrebnu podršku”, rekla je ona.
Problem nakon završetka školovanja
Zoran Jelić, direktor Daun sindrom centra Banjaluka, za “Nezavisne novine” kaže da je u prethodnih 17 godina, otkad su oni počeli sa radom, došlo do napretka, ali da im je za dalji rad neophodna podrška institucija.
“Osoba sa Daunovim sindromom do navršene 19. godine ima mogućnost da pohađa određene ustanove poput Centra ‘Zaštiti me’ u Banjaluci i tu se jednim dijelom školuju za polukvalifikacije. Nakon toga se vraća kući i tu postaje nevidljiva, kako za društvo, tako i za stručnjake, te nazaduje. Upravo takve osobe dovodimo u naš centar socijalne rehabilitacije, rehabilitujemo ih i osamostaljujemo, te radno osposobljavamo i u konačnici ih integrišemo u društvo”, priča Jelić.
Nedostatak finansiranja i kapaciteta
Kako kaže, kad pogleda unazad situacija se popravila, ali ne u dovoljnoj mjeri jer nisu bili u mogućnosti da uključe više osoba sa DS u svoj program s obzirom na to da nisu bili finansirani od strane institucija, a sami nisu u finansijskoj mogućnosti da prošire kapacitete.
Poručuje da je bitno da im se omogući pravo na radno osposobljavanje i osamostaljivanje kroz program koji oni sprovode, a da bi došli do mogućnosti za stvaranje sopstvene egzistencije.
Ove godine će, navodi, ovaj dan obilježiti u Austriji, tj. u Beču, i to bokserskim mečom, a nakon što su prvi u Evropi osnovali bokserski klub osoba sa Daunovim sindromom.
“Naši bokseri imaju velike pripremne treninge i očekuju ih prve borbe. Ovom prilikom pozvali smo organizacije DS sa kojima imamo potpisan sporazum o saradnji, i to iz Bugarske, Austrije i Mađarske, te ćemo 21. marta imati veliku manifestaciju, gdje ćemo predstaviti naš program socijalne rehabilitacije i prezentovati naše stečene radne vještine”, rekao je Jelić.
Očekivanja od institucija
Dodaje da će se krajem aprila organizovati i prvi ekspresivni Art kamp u Evropi, koji će organizovati na Zlatiboru.
Podsjeća da su u julu prošle godine predali zahtjev da ih proglase za udruženje od javnog interesa, kako bi bili finansirani od institucija, odnosno na budžetu.
“Nažalost, nismo dobili nikakvo obavještenje, iako nam je obećano da ćemo biti proglašeni za udruženje od javnog interesa. Držimo se ovog obećanja koje nam je uputio premijer Savo Minić i vjerujemo da će on ispoštovati obećano, kako bismo bili u mogućnosti da proširimo kapacitet radnih terapeuta, a time i kapacitet ljudi koji dolaze na program socijalne rehabilitacije”, zaključuje Jelić.
