Piše: Olga-Lola Ninković, dipl. psih., psih.th
Šamar bez otiska, ponižavanje kao odraz karaktera, izolacija kao tradicionalna vrijednost, ljubomora kao odraz ljubavi i druga slična ponašanja često se ne prepoznaju kao nasilje. Ovakvi postupci, iako se dešavaju u intimnom prostoru i uglavnom tolerišu, nisu društveno prihvatljiva norma.
Doživljaj nasilja je individualno opredjeljen, kako iz ugla žrtve, tako i posmatrača. Iz ugla žrtve govorimo o kapacitetima za prevladavanje, trpljenje, odnosno otpornosti, a iz ugla posmatrača o kapacitetima za razumijevanje i empatiju. Ako za neku žrtvu kažemo da se “dobro nosi sa svojom situacijom” to je i dalje nasilje, i ne ostaje bez posljedica.
Zdravlje i nasilje: Posljedice nasilja su kompleksne, često se ne manifestuju kao modrice, opekotine i druge vidljive tjelesne povrede. Zbog povezanosti nervnog sistema sa cijelim organizmom, nasilje izaziva poremećaje i u fizičkom i psihičkom zdravlju. Zdravstvene tegobe tumačimo kao distrakciju sa emocionalnog bola. Većini žrtava prihvatljivije je da ih boli tijelo, nego duša, što je i društveno prihvatljivije, jer su predrasude o mentalnom zdravlju još uvijek sveprisutne u društvu u kojem živimo. To je razlog što se žrtve obično prvo, a nekada i samo, zbog fizičke tegobe, javljaju za ljekarsku pomoć u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Na taj način psihičke tegobe, kao i sam uzrok fizičkih zdravstvenih tegoba često ostaju neprepoznati. U tijelu nastaju promjene kao posljedice intenzivnog stresa i čine da autonomni nervni sistem (ANS) bude u stanju povišene aktivacije veći dio vremena, pa i dugo nakon što sama opasnost prođe. Na taj način organizam se iscrpljuje, što ga čini sklonim oboljenjima, među kojima su najčešća gastrointestinalna oboljenja, oboljenja štitne žlijezde, visok krvni pritisak, kožne bolesti i druge. Mnoge studije potvrđuju uzročno posljedičnu vezu između zdravlja i nasilja, uključujući i potencijal oboljevanja od kancera, kardiovaskularnih problema, dijabetesa, problema sa plućima, a poznata je i povezanost izloženosti djece nasilju u porodici i javljanja astme.
Za adekvatno zbrinjavanje posljedica nasilja i pomoć žrtvi potreban je multidisciplinarni pristup koji uključuje primarnu zdravstvenu zaštitu, socijalnu zaštitu, psihološku i/ili psihijatrijsku pomoć. Fizičko nasilje, uz koje često javlja i seksualno (neželjen seksulani odnos) u okviru partnerskih odnosa, je najteža vrsta nasilja u smislu posljedica. Takvu vrstu nasilja lakše je identifikovati i češće se prijavljuje. Međutim, ne treba zaboraviti da je ta vrsta nasilja uvijek, bez izuzetka praćena i psihičkim nasiljem. Teži oblik fizičkog nasilja i započinje psihičkim nasiljem, a čine ga najčešće sljedeća ponašanja: vrijeđanje, kritikovanje, ponižavanje, ograničenje socijalnih kontakata, uskraćivanje finansija, emocionalne ucjene, zastrašivanje i prijetnja fizičkom silom, pasivna agresija u smislu ignorisanja, ćutanja, ljutnje i slično. Ovakvo ponašanje i same žrtve teže prepoznaju kao stvarnu prijetnju svom mentalnom i fizičkom zdravlju. One znaju da ovi oblici ponašanja nisu u redu, ali iz osjećaja bespomoćnosti koji je posljedica samooptuživanja „to je moj izbor“, žrtva bira da ove situacije tretira kao manje ugrožavajuće, čime normalizuje psihičke oblike nasilja.
„Prljav veš“: Ovakvom mehanizmu (ne)suočavanja pogoduju društveni stereotipi, kako se u partnerskom i bračnom odnosu nešto mora i trpiti, da se „prljav veš“ ne iznosi iz kuće, da su muškarci po prirodi takvi, da je ženina uloga da se žrtvuje za opstanak porodice i slično. Ukoliko je žrtva i sama odrastala u nasilju, njoj je život bez nasilja nepoznat, pa samo nastavlja da koristi od ranije stečene mehanizme odbrane i preživljavanja. Vjeruje da je to njena sudbina i da ništa povodom toga ne može učini. Taj osjećaj naučene bespomoćnosti je osnovni razlog zašto žrtve teško raskidaju nasilni odnos i ne prijavljuju ga, zašto čak ni najbližim osobama ne govore o onome šta im se dešava i šta osjećaju. Većina žrtava osjeća se zarobljeno u nasilnom odnosu, jer im se čini da ništa što urade ne može uticati na situaciju. Na primjer, suprug počinje da kritikuje njene prijatelje i da bi izbjegla svađu žrtva bira da ćuti na kritike. Sljedeći korak nasilnika je izolacija žrtve od prijatelja. Ona, u početku pokuša da održi kontakt, ali dolazi do još većih svađa, ucjena, prijetnji, pa žrtva bira „mir u kući“ i udaljava se. Ipak nasilnik se i dalje ponaša nasilno. Nakon prijatelja, obično slijedi izolacija od porodice. Naučena bespomoćnost, koju prati osjećaj krivice za izbor pogrešnog partnera, je odgovor na često postavljeno pitanje zašto žrtve ćute. Žrtve se usude raskinuti nasilni odnos u situacijama kada im je ugrožen život, ili život njoj bliske osobe, najčešće djeteta.
Zdrava ljubav: Žrtve i nasilnici skloni su da svoj odnos definišu kao nezdravu ljubav, ali ipak ljubav. Zdrava ljubav podrazumijevala bi odnos u kojem dominira poštovanje, razumijevanje, tolerancija i nježnost, te sklonost da se problemi rješavaju razgovorom, da se prepoznaje i odreaguje na potrebe onog drugog. Nezdrava ljubav bio bi odnos u kome dolazi do učestalog ili povremenog nasilja. U nezdravom odnosu periodi bez nasilja, poznati su i kao „faza medenog mjeseca“ i mogu biti prepoznati kao ljubav. Žrtve pristaju na takvo iskrivljeno poimanje ljubavi da bi opravdale svoj ostanak u nasilnoj vezi. Nasilničko ponašanje, dakle ima faze nasilja i „medenog mjeseca“ što predstavlja veoma moćnu spregu za uništavanje samopouzdanja i samopoštovanja žrtve. Sa takvim urušenim poimanjem sebe, žrtve procjenjuju da je odlazak iz nasilne veze opasniji od ostanka u istoj. Uz prijetnje, ucjene i druge vrste manipulacija jasno je koliko je teško usuditi se napraviti korak naprijed, pa je svaka pomoć žrtvama koja bi trebala biti i sistemska i blagovremena od presudne važnosti.
Pružiti pomoć osobi da izađe iz odnosa u kojem je partner „samo ljubomoran“, može da znači spasavanje života.
Napišimo priču iz početka
Kampanja „Napišimo priču iz početka” kompanije Hemofarm se nastavlja, sa istim ciljem razbijanja štetnih narativa i stereotipa koji prate djevojčice i žene od najranijeg uzrasta. Kampanju podržavaju Društvo psihologa RS, Fondacija „Udružene žene”, Aquarius, Udruženje „Nova Generacija“, Udruženje roditelja djece oboljele od malignih bolesti „Iskra“, Woman.com Club, Udruženje građana „Superbrke”, Hemofarm fondacija i Centar za primjenjenu psihologiju “Nea Psychologia”.
Kroz edukativne sadržaje i saradnju sa stručnjacima, kampanja poziva društvo na promjenu lošeg narativa, koji normalizuje nasilje, i stvaranje pravednijeg.
