Tačno 1.096 dana je prošlo otkako je prijenos uživo iz Gradačca zaledio krv u žilama cijele regije. Tog 11. avgusta 2023. godine, ubijena je Nizama Hećimović. Nije je ubio samo Nermin Sulejmanović. Ubio ju je sistem – onaj isti koji je ignorisao njene vapaje, koji nije znao ili nije htio izreći mjere zabrane, i koji je nasilniku ostavio otvorena vrata da završi ono što je naumio.
Tada su nam obećavali hitne sjednice, strože zakone, nultu toleranciju na nasilje. Tri godine kasnije, dok obilježavamo ovu mračnu godišnjicu, jedino što se u Bosni i Hercegovini dosljedno provodi jeste brojanje novih žrtava.
Statistika je neumoljiva, zastrašujuća i predstavlja direktnu optužnicu protiv institucija ove zemlje. Od tog krvavog avgusta do danas, u Bosni i Hercegovini ubijeno je više od 30 žena:
Od avgusta 2023. do augusta 2024. godine, život je izgubilo 11 žena.
Tokom 2024. godine, zabilježeno je 12 novih slučajeva femicida.
U 2025. godini, crni niz se nastavio sa novih 12 žrtava.
U tekućoj, 2026. godini, brutalna norma se i dalje ispunjava, u prosjeku, svakog mjeseca jedna žena u BiH bude ubijena zato što je žena.
Ovo nisu “porodične tragedije”, kako to često policijski bilteni vole eufemistički nazvati. Ovo nisu “zločini iz strasti”. Ovo je sistemski femicid. Ogromnu većinu ovih ubistava počinili su sadašnji ili bivši partneri, ili muški članovi porodice. Ono što najviše poražava jeste činjenica da su mnoge od ovih žena – baš kao i Nizama – pokušavale naći spas u institucijama. Prijavljivale su nasilje, tražile zaštitu, kucale na vrata onih čiji je posao da ih sačuvaju.
Umjesto zaštite, dobile su sistem u kojem su kapaciteti sigurnih kuća nedovoljni, u kojem se zaštitne mjere i mjere zabrane prilaska slabo izriču, a još rjeđe i traljavije kontrolišu. Dobile su sistem u kojem izmjene zakona služe za PR političara pred izbore, dok se prateći pravilnici koji bi te zakone oživjeli u praksi nikada ne usvoje.
Tri godine nakon Gradačca, postavlja se jedino logično pitanje: Koliko još žena mora biti ubijeno da bi društvo prestalo tražiti opravdanja za nasilnike, a institucije počele raditi svoj posao?
Svaki mjesec, jedna nova žrtva. Iza svakog broja stoji ime, neispričana priča i još jedan dokaz da smo kao društvo, i kao država, pali na najvažnijem ispitu – ispitu odbrane ljudskog života. Nizamu više ne možemo spasiti, ali ostaje pitanje jesmo li išta naučili prije nego što sljedećeg mjeseca budemo pisali o novoj brojci u ovoj sramotnoj statistici.
