Jedna od najpoznatijih verzija priče kaže da je vlast reagovala nakon što je u Jugoslaviji zabilježen porast broja samoubistava. Navodno se vjerovalo da „Pluća su mi bolna“ dodatno produbljuje očaj kod teško bolesnih ljudi
Neke pjesme s vremenom postanu mnogo više od muzike. Prenose se s generacije na generaciju, a uz njih često nastaju i priče koje je teško razdvojiti od stvarnih historijskih događaja. Jedna od takvih pjesama je „Pluća su mi bolna“ Dragiše Nedovića, autora čiji su stihovi ostavili dubok trag u muzičkoj tradiciji prostora bivše Jugoslavije.
Decenijama se pričalo da je ova pjesma svojevremeno bila zabranjena u Jugoslaviji jer se povezivala sa samoubistvima. Prema toj verziji priče, Josip Broz Tito i Centralni komitet navodno su naredili da se ploče povuku iz prodaje i da se pjesma više ne izvodi u javnosti.
Priča je s vremenom dobila gotovo mitske razmjere. Međutim, postoji jedan ključni problem: nikada nije pronađen pouzdan dokument koji bi potvrdio da je Tito zaista zabranio pjesmu.
Kako je pisao „Nedeljnik“, istraživanje ove priče nije pronašlo dokument kojim bi se potvrdilo da je postojala zvanična odluka o zabrani zbog navodnog utjecaja pjesme na samoubistva.
Ipak, stvarna priča o nastanku pjesme nije ništa manje potresna.
Nije pisao o izmišljenoj bolesti, pisao je o vlastitom strahu
Dragiša Nedović je 1950. godine saznao da boluje od tuberkuloze. U tadašnjem vremenu riječ je bila o ozbiljnoj i potencijalno smrtonosnoj bolesti koja je kod oboljelih izazivala strah i neizvjesnost.
Upravo tada nastala je „Pluća su mi bolna“.
Nedović u pjesmi nije opisivao izmišljenu tragediju, već vlastito iskustvo, strah od bolesti i osjećaj nemoći pred mogućnošću smrti.
„Pluća su mi bolna, zdravlja više nemam“, jedan je od stihova koji najbolje oslikava atmosferu pjesme.
Do tada je Nedović već napisao neke od pjesama koje će postati dio muzičkog naslijeđa ovog prostora, među njima „Stani, stani Ibar vodo“ i „U lijepom starom Višegradu“.
Za razliku od njih, „Pluća su mi bolna“ nije bila pjesma o ljubavi, kafanskoj čežnji ili zavičaju. Bila je direktno suočavanje čovjeka s bolešću i strahom od smrti.
Upravo zbog toga je s vremenom dobila reputaciju posebno teške i mračne pjesme.
Kako je nastala legenda o pjesmi koja je „tjerala na samoubistvo“?
Jedna od najpoznatijih verzija priče kaže da je vlast reagovala nakon što je u Jugoslaviji zabilježen porast broja samoubistava. Navodno se vjerovalo da „Pluća su mi bolna“ dodatno produbljuje očaj kod teško bolesnih ljudi.
Broj samoubistava u Jugoslaviji zaista je rastao. Prema podacima Saveznog zavoda za statistiku koje je objavio „Nedeljnik“, 1950. godine zabilježeno je 1.660 samoubistava, dok ih je 1957. bilo 2.013.
Međutim, nema dokaza da je taj porast bio povezan s Nedovićevom pjesmom.
Upravo na tom mjestu prestaju provjerljive činjenice, a počinje legenda.
Priča o „opasnoj“ pjesmi vremenom je počela podsjećati i na legendu o mađarskoj pjesmi „Sumorna nedjelja“, koja je decenijama nosila nadimak „pjesma za samoubice“. Moguće je da su se dvije priče tokom godina međusobno nadovezale i tako dodatno učvrstile u kolektivnom sjećanju.
Ipak, tvrdnja da je „Pluća su mi bolna“ bila zvanično zabranjena nastavila se prenositi kao činjenica.
U priči se pojavljuje i Jovanka Broz
Poseban dio legende govori o tome da je zabrana trajala gotovo deset godina.
Prema najpoznatijoj verziji, sve se promijenilo na jednoj proslavi kada je Jovanka Broz poželjela čuti upravo ovu pjesmu. Navodno joj ju je tada otpjevala Nada Mamula.
Taj događaj se kasnije prepričavao kao trenutak kojim je zabrana okončana, nakon čega se pjesma ponovo vratila u javnost.
Uz ovu priču s vremenom su se pojavila i različita objašnjenja zbog kojih je Jovanka navodno željela čuti baš tu pjesmu. Među njima su bile i tvrdnje o njenim zdravstvenim problemima povezanim s tuberkulozom.
Ni za ovaj dio priče, međutim, nema dovoljno pouzdanih dokaza da bi se mogao predstaviti kao potvrđena historijska činjenica.
Poznato je da je „Pluća su mi bolna“ snimio Zaim Imamović, dok su je kasnije izvodili i Nada Mamula i Bora Spužić Kvaka.
Nedović je i prije bolesti gledao smrti u oči
Život Dragiše Nedovića bio je obilježen iskustvima koja su mogla snažno utjecati na njegov odnos prema prolaznosti i smrti.
Tokom Drugog svjetskog rata u rodnom Kragujevcu izveden je pred strijeljanje. U posljednjem trenutku prepoznat je kao muzičar i izdvojen iz grupe koja je trebala biti pogubljena.
Ratne strahote ipak nisu bile završene. Nedović je kasnije završio u logoru Dormagen, a nakon povratka nastavio se baviti muzikom.
Nekoliko godina kasnije, 1950., saznao je da boluje od tuberkuloze.
U takvim okolnostima nastala je pjesma koja će kasnije dobiti jednu od najmračnijih legendi u regionalnoj muzici.
Je li Tito zaista zabranio pjesmu?
Prema onome što je do danas moguće provjeriti, odgovor je: nema pouzdanog dokaza da jeste.
Legenda govori o Titu, Centralnom komitetu, povlačenju ploča iz prodaje, zabrani izvođenja i Jovanki Broz koja je pjesmu navodno vratila u javnost.
Međutim, istraživanja nisu pronašla dokument koji bi potvrdio da je Josip Broz Tito donio takvu odluku.
Ono što jeste sigurno jeste da je „Pluća su mi bolna“ nastala iz stvarnog iskustva čovjeka koji se suočio s teškom bolešću i strahom od smrti.
Možda upravo zbog toga ova pjesma i danas nosi posebnu težinu – ne zato što je dokazano bila „opasna“, već zato što je u nekoliko stihova uspjela prenijeti stvarni strah čovjeka koji je znao koliko život može biti krhak.
