Nisam im se sviđala ni zbog svog stava, zbog toga što sam glasno govorila o stvarima o kojima djevojke ne bi trebale govoriti. Kada si drugačiji, osobito kada živiš u manjoj sredini, moraš biti spreman na svakodnevne prozivke.
Bila sam anoreksičarka jer sam mršava. Bila sam klošar jer sam nosila poderane najlonke i traperice. Bila sam muško jer sam se šišala mašinicom. Bila sam lezbijka jer sam se prestala šminkati i nositi grudnjak. Bila sam drolja jer sam se družila s muškarcima.
Sjećam se jedne ljetne večeri. Imala sam 18 godina. Uhvatila me neka šarena faza. Nosila sam lakirane tajice, velike naočale za vid, moje cipele svi su gledali s čuđenjem, majica mi je bila preširoka da bi je nosila jedna djevojka i te sam večeri bila jako ljuta. Krenula sam doma ranije nego inače. Bio je vikend. Na putu do kuće sretala sam gomile pijanih tinejdžera. Vikendi u Vinkovcima tada su bili drugačiji. Koračala sam što sam brže mogla da potrošim taj bijes koji se nagomilao u meni. Prestigla sam trojicu mladića koji su išli u moju srednju školu. Nismo se pozdravili, jer čudaci i šminkeri dva su različita svijeta. Ja nisam shvaćala njih, a oni nisu shvaćali mene, no nikada si nisam uzimala za pravo prozivati takve ljude. Nakon nekoliko koraka, počeli su mu glasno vikati da sam maškara.
Da je bio bilo koji drugi dan, produžila bih i ne bih se osvrtala. No, ovoga sam puta stala. Pričekala sam da mi se približe, a onda ih pitala da ponove ono što su mi rekli. Jedan je bio dovoljno hrabar (ili pijan) da učini ono što sam ih tražila. Istog sam mu trenutka udarila šamarčinu koju (vjerojatno) i danas pamti.
Nije mi bilo žao tada, nije ni danas. Maškara je otišla doma malo manje ljuta, ali nikada to nije zaboravila. Susretala sam se s takvim osobama i godinama nakon toga. Često su mi na ulici govorili da sam anoreksična. Kada sam bila ćelava, ispitivali su me jesam li muško ili žensko. Takve su mi stvari uvijek bile smiješne i nekako tužne, na takve provokacije rijetko sam odgovarala. No, kada bih odgovorila, uvijek bih svog „napadača“ sravnala sa zemljom, jer i mi pristojni imamo dane kada nam se to više ne da biti.
Žene se danas moraju nositi s gomilom komentara. Ako si zgodna i oblačiš usku odjeću, onda si drolja. Ako nosiš široko, frigidna si ženturača ili lezbijka. Ako si ugradila silikone, onda si sponzoruša i te silikone (naravno) nisi platila sama.
No, najgore je bilo ako imaš svoje mišljenje i ako ga govoriš jasno i glasno.
Često muškarci naglašavaju kako vole pametne i uspješne žene, no kada se susretnu s jednom, bježe glavom bez obzira. Znam puno uspješnih žena koje su doživjele razne vrste poniženja (kako od ljubavnih, tako i od poslovnih partnera) zbog toga što su bolje u svom poslu.
Danas, kada je sve više dostupno, kada ljudi svoje živote dijele na društvenim mrežama, više je i prozivki, vrijeđanja i komentiranja tuđih života. Zbog svojih sam tekstova dobila gomilu predivnih poruka i komentara, no nisu me zaobišle ni uvrede. Nekima sam bila luđakinja koja će zauvijek ostati sama, jer kome treba depresivna blogerica koja ide psihoterapeutu. Kada sam pisala o seksu, bila sam prosta i željna muškog spolnog organa.
Kada sam na fotografijama pokazala svoje tijelo, kada sam pristala biti dio priče moje prijateljice fotografkinje, kada sam se konačno prestala stidjeti sebe, zapravo sam otvoreno pozivala na seks. Dobila sam gomilu ljigavih poruka od napaljenih zgubidana koji u ženskom tijelu vide samo jedno.
I ne, nisam jedina, takve komentare i priče vidim i čujem na svakom koraku. Gdje prestaje umjetnost, a počinje pornografija? Zašto je danas toliko teško biti svoj i biti otvoren? Od mnogih sam čula da cijene iskrenost i osobe koje se ne boje biti ono što jesu, a kada se susretnu s takvim ljudima, nešto im tu smeta, nešto ih steže i nešto ih tjera da komentiraju na način na koji nikako ne bi smjeli.
Uvijek sam imala potrebu biti svoja, roditelji su mi to dopuštali, iako im se često nije sviđalo kako izgledam. Dopuštali su mi da s krilima idem u školu, da imam pirsinge po cijelom licu i da hodam u poderanim tenisicama kada nije hladno. Uvijek ću im biti neizmjerno zahvalna na tome i uvijek mi je bilo čudno što neki moji prijatelji to nisu smjeli.
Sjećam se jednog popodneva. Imala sam jedva 17 godina. Nosila sam prekratku haljinu, nekoliko slojeva poderanih najlonki ispod nje, izlizane dr. Martens čizme s kojih je visila glava Barbie lutke i spitku. U susret mi je išao čovjek nešto stariji od moga oca. Pogledao me kao da je vidio vraga i (ni manje, ni više) pljunuo. Ostala sam u šoku i tek nakon nekoliko trenutaka uspjela sam se pomaknuti s mjesta. Nikada mi neće biti jasni takvi ljudi, nikada neću shvaćati zbog čega je moj izgled smetao mnogima. No, jedno je jasno kao dan – dok god stariji budu pljuvali na ono što je drugačije, rađat će se djeca koja pljuju tuđi uspjeh, trud, rad i jedinstvenost.
Ne dopustite da vas tuđa pljuvačka obeshrabri. Budite svoji, drugačiji, budite isti ako to želite. Nemojte se stidjeti svojih misli, svog tijela i svojih djela. Da sam se osvrtala na sve pljuvačke i podbadanja, ne bih bila tu gdje jesam. Uvijek će mi biti lakše obrisati pljuvačku s lica, nego šutjeti samo da ne bih bila prozvana, stoga vam je moj savjet da budete glasniji nego ikada.
