Svako ko vas ubjeđuje da je samo tako moguće – laže. Taj nema pojma ni šta su hormoni, ni šta znači osjećati se kao iscjeđena krpa bez ikakvog razloga osim tog što je test pokazao dvije crtice.
Prvo, mi smo toliki robovi uvriježenim mišljenja i stavova, da od onih usvojenih prije nekoliko vijekova ne možemo odapeti, džaba nam sve moderne tehnologije i sva čuda savremenog doba. Drugo, mi toliko volimo da mučimo same sebe, što je još gore od toga koliko zna da nas muči okolina.
Znam o čemu pričam, jer spadam u onu grupu bivših trudnica kojoj početak tog životnog stadija uopšte nije bio interesantan. Ni srećan. Ni zadovoljan.
Možda zvuči suludo, al to je upravo ono što sam maloprije spomenula – mi na neke situacije reagujemo instinktivno, onako kako nam je još od pećine zapisano u genetskom kodu, a to je u ovom slučaju stav da je svaka trudnica grohotom nasmijana, presrećna žena. Vjerujte, nije.
Ja sam, recimo, bila smrtno nesrećna. A željela sam dijete. Nije mi se, po onoj našoj, da ne kažem seljačkoj, omaklo. Šta ima da se omakne nekome ko zna šta radi, a što prethodi novom životu? Ako si normalna, a polazimo od toga da jesi, radila si to svojevoljno, bilo ti je lijepo, znala si šta može da se desi. Kako onda, majka mu stara, omaklo se?!
Znači, meni se tu ništa nije omaklo, ja sam vrlo dobro znala u šta se upuštam i to sam žarko željela jer sam se, kao i svako nabijeđeno žensko koje samu sebe u jednom suludom momentu života ubijedi da joj se biološki sat počeo kvariti, uhvatila u opštoj panici da mije prošao porođajni voz. Ta trudnoća je, dakle, bila dokaz da nije i trebalo je da me usreći kao ništa do tad.
Kako se onda desilo da sam skoro dva naredna mjeseca živjela na relaciji omanja spavaća soba – posao, provodeći budni dio dana zagledana u plafon ili monitor, al negdje kroz njega?
Kako je onda moguće da ja nisam bila srećna, da se nisam radovala, da mi je tadašnji muž, otac tog djeteta, bio protjeran iz svoh segmenata života, služio kao lični vozač od tačke a do tačke b, dok tu putanju prevalimo bez riječi, ja pogleda prikovanog kroz prozor automobila negdje u daljinu? Kako je onda moguće da sam ga neprestano gledala poprijeko, da sam ga otvoreno mrzila, a da mi podjednako dragi nisu bili ni do juče drugi dragi ljudi iz moje okoline, recimo, rođena mater?
Kako je moguće da sam osjećala da sam propali slučaj, da moj život nema smisla, da sam nesrećna? Kako je moguće da nisam bila nasmijana 24 časa, da nisam skakala od sreće, da nisam grlila i ljubila sve te drage ljude oko sebe?
Kako je moguće da sam dočekala to što sam željela i da mi se isto to odjednom ne čini kao dobra ideja, da mi se uopšte ne čini kao ideja za mene? Jesam li ja u redu, jel sve ovo u redu, do kad će ovo ovako da bude, hoće li ikad proći, zašto se ovo dešava, da li se ovo samo meni dešava, trebam li tražiti pomoć, ima li nade za mene?
Zašto dovoljno ne govorimo o ovome, zašto ubjeđujemo svaku trudnicu da je jedino ispravno da bude srećna i nasmijana? Kad nije.
Zašto ne pokušamo shvatiti i, što je još važnije, prihvatiti da trudnoća ne znači nužno skakanje od sreće? Kad ne znači. Čak ni kod žena, poput mene, koje su je priželjkivale. Zašto od trudnica koje se ne osjećaju kao najsrećnije žene na svijetu pravimo ljudske nakaze, zašto im guramo prst u oko, zašto ih ne razumijemo? Zašto mislimo da glume ili da su, a mislimo i to, malo skrenule s pameti?
Foto: Unsplash.com
Ništa nas neće uništiti kao nedostatak edukacije, ni spasiti kao edukacija. Da počnemo učiti o sebi. Da počnemo spoznavati i usvajati nova gradiva. Da se zainteresujemo za sebe i svijet oko sebe.
Da shvatimo da ono što je važilo kad se moja baba porađala na panju, u po zime, ne znači ni da je ispravno, ni da bilo ko treba tako. Da se danas ne porađamo na panju, pa iako to ne činimo ni u najidealnijim uslovima na svijetu, da smo pomalo doživjeli promjene od tog tadašnjeg dolaska na svijet u po njive.
Zašto govorimo o postporođajnoj depresiji, što je sjajano, jer smo napokon počeli priznavati da postoji, a ne govorimo skoro pa nikad o tome da ni sve trudnice neće umrijeti zbog toga što ne skaču od sreće? Jer, neće. Neke se osjećaju loše, jako loše. Neke su u depresiji, nekima život prestane da bude mio, neke se prosto ne snalaze, zbunjene tim novonastalim stanjem i uvriježenim mišljenjem, pa samim tim i očekivanjima, očekivanjima od nje same, da to podrazumijeva da je vanserijski raspložena i presrećna.
Znate, trudnica zna da bude šefica loših misli i loših stanja. Ona koja bi samo da se zatvori u svoja četiri zida i koja se osjeća kao da je ona nekadašnja ona posmatra sa plafona u koji je u stanju da gleda satima i danima.
Znate, trudnice imaju posebnu igru hormona, a to su ona mala čuda koja znaju da utiču i na vaše raspoloženje, na to da odjednom osjetite sjetu kao planinu ili, recimo, da vas skoro pa ničim izazvana opauči sreća. Znate, trudnice ne moraju biti nasmijane, srećne, zadovoljne, ushićene, oduševljene, one koje zbog toga plaču od sreće i koje grle i vole svijet oko sebe. To nije nešto što se pali i gasi pritiskom gumba, to nije nešto što odlučiš da će biti ili neće. To nije voljna radnja, znajte!
I što je još važnije, znate, time što ćete ih gledati podozrivo i što ćete im prigovarati i osuđivati ih zbog toga, ne činite im uslugu.
One trebaju razumijevanje, trebaju da im neko pomogne da se lakše izbore sa tim sitnim demonima koji su im nakratko zaposjeli tijelo. Jer, to nakratko može da se pretvori u malo duže, pa još duže, pa može i da ne prestane, nikada. A može i da prođe, samo od sebe, kao što se meni, recimo, desilo.
Ali da su mi govorili da to nije u redu, da su me pitali do kada ja sad mislim da budem u tom stanju – jesu i jesu. Čak i moji najbliži. Jer su robovi stereotipa, jer su u okovima uvriježenih mišljenja, jer ne žele da uče, da saznaju da kod ljudskog bića ništa nije samo crno ili samo bijelo. Da je trudnoća preosjetljiva da bismo je odmah smjestili u kalup – i to najčešće onaj smij se i uživaj. Nije uvijek tako, zapamtite!
I to ne znači da je neka trudnica skrenula s uma, to se ja malo šalim. Jer ne želim ni da vjerujem da sam ja tad baš bila skrenula s pameti.
Jednostavno, nisam bila jedna od onih srećnih trudnica, kakve poznajem. Jebiga, njih su zapale malo bolje trudničke karte. Mene u prvi mah i nisu, kao i mnoge za koje znam da se tako osjećaju baš sad dok ovo čitaju ili ovo čita neko njihov i prepoznaje ih u ovim redovima.
I samo bih voljela da shvate da nisu same, da su i dalje normalne, da su i dalje žene koje su sposobne da rode i VOLE svoje dijete. Jer, sve je to priroda uredovala, malo se, doduše, nekad igra s nama, ali prigrlite je, ma kakava bila u tom trenu!
Ako si ti koja ovo čitaš još jedna pomalo izgubljena trudnica, ona koja, vidi čuda, nisi trenutno najsrećnije biće na planeti, ne brini – kao bivša sapatnica ti iz iskustva mogu reći da je s tobom sve u redu i da će sve biti u redu. Ako baš misliš ili se bojiš da neće, potraži pomoć, ne, to nije sramota, ta mentalna higijena ti je sad potrebnija od bilo čega.
Meni je, lično, tokom jedne radionice u školi za trudnice pomogla jedna jedina rečenica psihologa – možete da se osjećate i ovako i onako, ali kako god da se osjećate, to je normalno i s vama je sve u redu!
A vi ostali, vi koji i dalje striktno tvrdite da trudnice mogu i smiju biti samo srećne i nasmijane, malo se raspitajte, nije sramota. Postoje stručnjaci i za to, postoje školice i za to. Za sve na ovom svijetu postoje stručnjaci i škole, samo ne postoje za ljudski sebičluk, za nepoštovanje drugih baš takvih kakvi jesu i šta god da jesu, često mimo svoje volje.
I volite i podržavajte trudnice, ma koliko bile razdražljive i kanjkave i ma koliko vas poprijeko gledale i ma koliko vam se činilo da su malo ćaknute ili da vas mrze. To je samo ples sitnih demona koji će uskoro napustiti to divno tijelo u kojem raste novi život.
