Objavila je četiri knjige poezije Ritual, Svilene plahte, Sjenka u sjenci i Veo nad rijekom C, te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Fondacije za izdavaštvo.
Njene pjesme i priče objavljene su u zbornicima i antologijama u BiH i regionu, a djela su joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski, mađarski i njemački jezik. Objavila je dvije knjige proze, Smrt u ogledalu (2019) i Ulaz u prazninu (2021) za koju je dobila Godišnju nagradu izdavačke kuće Bosanska riječ za knjigu godine 2021. Ova knjiga prevedena je i objavljena na njemačkom jeziku (izdavač Verlag Expeditionen Hamburg).
Objavila je studije Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019) i Rekonstrukcija stvarnosti: ogledi o savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti (2021). Sudjelovala na više književnih festivala u zemlji i inostranstvu, kao i međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike. Članica je PEN Centra BiH. Za Lola Magazin je podijelila dojmove o svojoj novoj knjizi Veo nad rijekom C prisjetila se početaka spisateljske karijere te posebno istaknula važnost feminizma za njen profesionalni i privatni život.
Nedavno ste objavili vašu novu knjigu, koja je bila najveća inspiracija za pisanje knjige, što vas je posebno nadahnulo i kome želite posvetiti knjigu?
– Knjiga Veo nad rijekom C objavljena je posljednih dana decembra (nema boljeg načina da se zaokruži godina do knjigom) u izdanju izdavačke kuće Planjax, i to je bosanskohercegovačko izdanje moje crnogorske knjige (kako je nazivam) koja je u junu 2022. objavljena u izdanju Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju. Tako da ta moja knjiga ima dva izdanja, i u BiH i u Crnoj Gori. Ova knjiga poezije umnogome je drugačija od onog što sam ranije pisala, riječ je o poetskim putopisima, a pokretač pisanja bilo je putovanje na koje sam krenula sama, prvo da bih se suočila sa sobom, a onda i sa drugima, da bih istraživala, čitala, pisala i neko vrijeme bila „odsutna“ iz vlastitog života. Tako da su pjesme iz ove knjige, njih ukupno 40, nastale na mom putovanju Crnom Gorom, to su svojevrsni zapisi o zemlji, o znamenitostima, o ljudima, o ljubavi, o ženi, o pjesnikinji koja vidi i osjeća ono što drugi možda na prvu ne uočavaju ili što osjećaju na drugačije načine. Knjiga je ovo napisana o ljepoti putovanja, ljepoti zemlje, kulture, naroda koji nam je tako blizak, inspirirana je i morem i obalom, i svakim kamenom na koji sam stala hodeći crnogorskim putevima u potrazi za (pra)silama koje pokreću i mene i pisanje.
Možete li izdvojiti neke dijelove knjige koji su vama najzanimljiviji i koji su vam posebno važni?
– Svako mjesto u koje sam kročila, svaki grad, svaka obala na kojoj sam sjedila jednako su mi važni jer su u meni izazvali i pokrenuli pisanje, jer sam bila dio svih tih mjesta, i jer su oni bili dio mene. Ispod svake pjesme stoji datum i mjesto njenog nastanka, tako da pjesmama donosim mapu putovanja na kojoj se može pratiti kretanje od juga ka sjeveru. Ali ipak ima jedno izuzetno i za mene važno mjesto u Crnoj Gori, mjesto odakle je i krenulo poetsko putovanje, to je grad u koji sam došla u svanuće i u kojem sam napisala prvu pjesmu. I to je mjesto kojem se uvijek vraćam, Cetinje. Tada kao da se sve u meni preokrenulo i kao da je započeo jedan drugačiji oblik postojanja, i sve ono što od ranije, sav teret prošloga kao da je nestao. Na Cetinju sam bila u miru sa sobom, šetala sam, sjedila u Gradskoj i pisala. Zatim Lovćen… Mjesto na kojem osjetite snagu umjetnosti, mjesto gdje je Pjesnik, gdje je Skulptor, mjesto gdje sve drugo nestaje, a postoji samo nebo za koje vam se čini da ga možete dodirnuti. Mjesto na kojem je sve moguće, na kojem se ostvaruju sve želje i na kojem (ovo doista bukvalno) dišete punim plućima. Stojeći na rubu kamenog kruga i posmatrajući život ispred mene koji se ocrtava u planinama i moru osjetila sam kako moje srce kuca na dlanu i nije to bila (samo) poetska slika.
Početak pisanja
Kada se pojavila vaša ljubav prema pisanju, sjećate li se vaših prvih tekstova i koji je bio pokretač da pisanje bude vaša karijera?
– Prvo je to bila ljubav prema čitanju. A mnogo kasnije je došlo i pisanje. Prve pjesme sam napisala na trećoj godini studija. Prije toga nisam pisala, a od toga se nisam zaustavila. Vjerujem da ću, ako budem pri svijesti, i tog posljednjeg dana života pisati ili barem misliti o tome šta bi još trebalo, šta bi još vrijedilo zapisati. Pisati o sebi i drugima za mene je jedini mogući oblik postojanja, življenja ili bolje kazati preživljavanja u rasredištenom svijetu. Pisati znači vratiti se sebi, sjediniti se sa sobom.
Doživljavate li svoj pisanje kao posao ili kao neku vrstu životne misije koja ima puno višu dimenziju, duhovnu i fundamentalnu?
– Kada sam umorna od obaveza, poslova, a najviše od ljudi, i kada želim odustati od svega i negdje pobjeći, čujem kako uvjeravam sebe da je moja obaveza, odgovornost, pa evo i misija govoriti o književnosti gdje god mi se za to ukaže prilika. To me iznova pokreće. I onda nastavljam. Ne na način da nekoga uvjeravam šta i kako treba (misliti, čitati, pisati) nego da ljudima približim književnost, posebno poeziju (koja je za mene najviši oblik komunikacije sa sobom) od koje uzmiču jer je najčešće ne razumiju, a nerazumijevanje proizvodi otpor, strah. Pisanje nije posao, pisanje je potreba, ili najbolje kazati esencija, način da opstanemo i svjedočimo o onome što se u nama i oko nas dešava.
Doživljavate li pisanje kao terapiju i način da se nosite sa svakodnevnim bolima, problemima, traumama?
– Pisanje je meni više oslobađanje stega i normi društva. Pisanje je suočavanje sa stvarnošću, razgovor sa drugima, razgovor sa sobom. I sva sreća da pisanjem možemo kazati sve što želimo (kako su ranije govorili pod maskama i na karnevalima). Stručnjaci, psiholozi kažu da je pisanje i oslobađanje traume, a nema čovjeka ili u ovom slučaju pisca da ne nosi neku vrstu traume. Osvijestiti je i o njoj progovoriti putem umjetnosti znači osloboditi se traume.
Važnost feminizma
Koliko je feminizam i žensko iskustvo utkano u vaše pisanje? Koliko vam je feminizam i proučavanje feminističke teorije i kulture važno? Koje su vas feminističke autorice i aktivistkinje posebno motivirale?
– Ovo je meni jedan od najvažnijih tema i o njoj bih mogla satima govoriti, ali da pokušam kroz par rečenica kazati ono najznačajnije. Meni je mnogo važno gdje je danas žena i kako je ona pozicionirana u društvu. O tome mnogo pišem kroz eseje, kritiku i naučne radove u kojima u prvi plan postavljam ono što rade (ili su uradile) i što pišu žene, također i kroz ono što pišem (poezija i kratke priče) propitujem ulogu žene danas, otvaram teme o kojima se više ne bi smjelo šutjeti, a tiču se toga šta znači biti žena danas, i najvažnije možda kako se žena odnosi prema sebi. I kao rezultat mog istraživanja uskoro izlazi iz štampe knjiga Žena u tekstu koja govori upravo o tome šta su sve uradile žene u književnosti kroz različite narative. Žena je najčešće pretpjela (i još uvijek trpi!) i nemoguće u borbi da se i njen glas čuje i da postane „vidljiva“ i ravnopravna članica društva. Sve se to odrazilo i na stvaralaštvo žena jer je književnost usko povezana sa društvom, odnosno socio-kulturnim životom. Uloga žene u društvu, a onda i u umjetnosti, u ovom slučaju književnosti stoljećima je bila zanemarivana, ali dugogodišnja borba (snaga, hrabrost i ustrajnost) žena za rezultat ima to da su one danas vidljive, ne baš u cijelom svijetu (i danas postoje društva u kojima su žene ugnjetavane i nemaju pravo glasa, ali vjerujemo da će se to u bliskoj budućnosti promijeniti) a zasluge koje su imale njihove prethodnice su u prvom planu, te su one kroz razne studije (često istraživačkog i naučnog karaktera) otrgnute od zaborava i neprestano se ukazuje na njihov doprinos bez kojeg ni mi, žene danas, ne bismo bile to što jesmo, slobodne da mislimo, radimo i pišemo.
Lista je žena koje su na neki način utjecale na mene i žena kojim se divim, ali prije svega ne mogu ne spomenuti Christine de Pizan koja se među prvima suprotstavila mizoginiji (i za to platila životom), zatim za mene najznačajnije književnice Virginie Woolf, a onda je tu i nevjerovatna Bell Hooks, zatim Ariel Levy, Susan Faludi… Trenutno čitam i otkrivam sve ono što je u sferi islamskog feminizma uradila Amina Wadud.
Jeste li se zbog feminističkih stavova ikada susreli s vrijeđanjem ili nekim oblikom diskriminacije i kako ste to prebrodili?
– Ne znam da li postoji žena koja se s tim nije susrela, s vrijeđanjem, često i omalovažavanjem, diskriminacijom samo zato što je žena, od studija, preko posla do osuda od strane društva u kojem živi(mo). I sve sam te faze prošla. I došla do ovoga što danas jesam žena koja vjeruje da promjene počinju u nama i da kao pojedinka mogu učiniti mnogo za dobrobit društva i drugih žena koje možda malo manje imaju hrabrosti da govore. Govorim putem književnosti. Pišem i o svom i o iskustvu drugih žena. Evo, možda najbolji primjer koji opisuje neugodnosti koje sam doživjela kada sam sa 23 godine objavila prvu knjigu poezije u kojoj sam propitivala tijelo, seksualnost, sazrijevanje žene, strast, erotiku, a živim u prilično patrijarhalnoj sredini (ne znam koja sredina u BiH to nije!) onda možete zamisliti reakcije i to ne samo od strane muškaraca, mnogo žešće bile su reakcije žena. Možda bi posebno mogli istraživati i pisati o načinu na koji žene diskriminiraju jedna drugu. Meni je to mnogo veći problem od toga šta čine i šta govore muškarci. Međutim, to me samo potaknulo da budem hrabrija i otvorenija jer nema ništa loše u spoznaji svoga tijela i svoje seksualnosti. Naprotiv. Danas propitujem i neke druge teme i o njima otvoreno govorim posredstvom književnog diskursa, teme poput abortusa, porođaja, masturbacije, lezbijskih veza i svega onoga što se još uvijek (u društvu) označava kao granični fenomen.
Žene u književnosti
Bavite se i književnom kritikom, koliko ste za vrijeme primijetili napredak žena spisateljica ?
– Uvijek je bilo i uvijek će biti kako u društvu tako i u književnosti snažnih ženskih glasova. Borba žena bila je i u srednjem vijeku, i tada su se one, naravno na nešto drugačije načine suprotstavljale, onoliko koliko su mogle, koliko su smjele, jednom društvenom poretku koji je isključivao, prezirao i mrzio žene, a tako je, kako vidimo kroz cijelu historiju. Tako je i danas. Kada govorimo o književnosti, sasvim je jasno da su žene sada u ovom vremenu postmodernizma i svih drugim „izama“ otvorenije, čini mi se da za žene nema tabu tema i da nema stvari koju žene ne bi mogle uraditi. S druge strane, dolaze nam prevodi najznačajnijih književnica i mi imamo uvid i šta rade žene na svim stranama svijeta. I želim vjerovati da će svaki dan, svake godine položaj žena biti mnogo bolji i da ćemo jednog dana (čitati uskoro) svaka na svoj način živjeti (a ne se više samo boriti) ravnopravnost na svim životnim poljima, ne samo u umjetnosti.
Što biste poručili čitateljima/kama?
– Da budu slobodni, da sebi ne stvaraju nikakva ograničenja. I da budu bez predrasuda prema drugome. Svijet će tada biti bolje mjesto za njih.
