I tri decenije nakon njegove smrti, svaki Josipin koncert posvećen je njemu i njihovoj ljubavi, koja je, kaže, i dalje živa.
– Ne volim riječ “sjećanje”, jer ja sve naše zajedničke trenutke, slike i stanja nosim u sebi stalno. I ne samo što su oni u meni, ja ih prenosim dalje… A naša ljubav još je tu i njena prisutnost stalno me oplemenjuje – rekla je jednom prilikom Josipa.
Njena i Karlova priča počela je 1971. godine. On je do tad gradio svjetsku karijeru pod imenom Met Kolins, nastupao po cijelom svijetu, imao armiju obožavateljki i iza sebe oko 20 vjeridbi sa groficama, manekenkama, stjuardesama… Ona je tek osvajala pažnju kao prva prava jugoslovenska rokenrol diva.
Mada su bili životni partneri, Josipa i Karlo se nikad nisu vjenčali.
– Zato što se u braku gubi identitet, ne bih mogla da podnesem da me iko nazove svojom ženom… za Karla nikad nisam bila njegova žena, samo Josipa – objasnila je svojevremeno pjevačica.
– Kad sam se vratio u Zagreb, shvatio sam da se muzička scena promjenila. Došli su drugi ljudi, grupa je bilo kô gljiva poslije kiše, uopšte nisam znao ko, šta…
Ali nekako sam se utopio u tu kolotečinu, imao gaže i jednom otišao u Petrinju, sreo Josipu Lisac, naši pogledi su se sreli – kô u priči – i od onda se više nismo rastajali.
Od 1971. godine. Bio sam oduševljen i njenim pjevanjem i načinom na koji se ponašala… Onda sam se do ušiju zaljubio i tak'… Iz Petrinje smo autobusom krenuli za Zagreb, sjeo sam pored nje, ispuštao svoje pozitivne vibracije i tu smo se malo upoznavali.
Josipa mi je docnije priznala da je, kao klinka, išla da vidi gdje stanujem, jer su joj pogrešno rekli da živim u Ulici Moše Pijade. Vozila se tramvajem i gledala u nečiji prozor, misleći da je moj. Prva ploča koju je Josipa u životu kupila bila je – ploča Mata Kolinsa. Sudbina… – ispričao je Metikoš svojevremeno.
Ta sudbinska ljubav ovjekovečena je sad već legendarnim albumom “Dnevnik jedne ljubavi” iz 1973. godine.
Josipa je pričala kako je njihova ljubav bila tako velika da nikad u bijesu nisu izgovorili jedno drugom ružnu riječ.
– Nikada nismo razgovarali onako monstruozno kako ja danas čujem ljude da razgovaraju. Nikada nismo jedno drugome opsovali ili zalupili vratima. Što smo imali da kažemo, rekli bismo odmah, nismo ostavljali za kasnije. Sve smo rješavali razgovorom. Kad bi neko od nas bio indisponiran ili pod stresom, drugi bi ga dizao, tako smo se izmijenjivali i funkcionisali – rekla je pjevačica.
Karlo je preminuo 1991. godine, Josipa ga još nije preboljela, i svoju tugu nosi kao znamenje, oživljavajući je zajedno sa ljubavlju u svakom pismu, svakoj pjesmi i na svakom koncertu.
Nakon ove bajkovite ljubavne priče Josipina ljubav se nije ugasila onog decembra 1991. godine, kada je Karlo preminuo od posljedica infarkta. Ona i danas, skoro tri decenije kasnije, svaki koncert posvećuje njemu i pjeva za njega, prenosi Glas Srpske.
Preuzeto sa: srpskainfo.com
