Nije ona bila ništa posebno,
zapravo bi se moglo reći da je bila
jedna od. Boja kose, čist prosjek,
bez volumena, ravna. Boja očiju,
boja crne kafe, ljudi ne vole crnu
kafu. Grada tijela klasična
“ženska”, niska mršava bez nekih
obilježja da je “nečija”. Ali bila je
njegova. Svi su to znali. Ali ne
zbog toga što su ih vidali zajedno
nego zbog njegovog opisa svih
ovih “prosječnih” osobina. Njezina
kosa imala je najljepši miris,
vanilija, ponekad jagoda. Njezine
oči, nekad ga je to plašilo, ali kao
da su mu čitale misli ili dušu, ma
isto je to. A njezina građa, posebno
ruke, o njima je najviše pričao,
objašnjavao je to kao malo
gnijezdo u koje se on sklupča kada
mu je svega previše. Ona ga gleda
i klima glavom i samo dodaje
komentar “Ja tada imam cijeli
svijet u ove svoje dvije prosječne
ruke.”
