Blaženi su oni koji nikada ne shvate
Tragediju malog grada
Toliko srođeni sa njim, da ne znaju za bolje
Jednom ćemo otići
U mali primorski grad
Ti ćeš sviratu gitaru
Ja ću sjediti kraj prozora
Ne dopusti da neko drugi
bude vlasnik tvog života
Ako te ikada put nanese, u gradić kraj Vrbasa,
našu Banjaluku,
Znaj da tamo i dalje imaš sigurnu luku.
Odavno već ne sjedim kraj prozora… i ne okrećem se na zvuk novih koraka. Znam da nisu tvoji. Poznam. Ne gledam ni u pravcu vrata, jer znam da se tvoja silueta pojaviti neće.. Al’ osjećaju da te tražim u drugima…
Dolio si mi viski
kao nijedan šanker.
To je tvoj način bliskog.
I volim ga.
Moj savršeni muškarac mora odlično da se razumije u umjetnost riječi i da je svjestan da nije nužno da nam se rimuju životi. Taj muškarac jedan je od onih koji znaju dobro kuhati, pa me stoga nikada neće miješati sa…
I uspio maslačak
i sunca zračak
gospodstveni SUNCOKRET
Kako sam samo slabašna i malena,
tako ležala ti u naručju,
dok si prstima stvarao sazvežđe na
mome tijelu, spajao nevidljive tačke
u jednu nit, šapućući mi na uho:
“Ti si moj univerzum.”
K’o da sam leptir
