Borbeno, kroz mirisna polja.
Oprezno, kroz minska polja.
Namršteni otmičar koji se otima
Samoj sebi
Tek onako, u inat.
Prkosno.
Ne ištem aplauze.
Stidim se da pričam o ožiljcima.
Ližem rane nakon uboda,
Iscijelim bučne dane ponoćnim tišinama.
Šeretski zviždućem za strahovima
I pjevam glasno –
Mogu sama.
I zaista.
Sve sam mogla sama.
Muškarac u meni lavovski se borio
Da ne svijem svoju glavu
Ni na čija ramena.
Da ne budem princeza koja ne može
I kojoj je potrebno gladiti vlasi
I sakupljati tuge u zagrljaj.
Jedan čvrst zagrljaj
Koji obećava svjetlije životne boje.
Još uvijek nisam srela veće muškosti
Do u ovoj ženi
Od jedva pedeset kilograma
I stosedamdeset i koji centimetar više
Koji je prkosio sa šljemovima
Pancirima i poezijom
Svim dječacima.
Ratovala sam,
Igrala fudbala
Glumila golmana,
Sakupljala Yu-Gi-Oh karte
Svađala se s klincima iz škole,
Pjevala navijačke pjesme,
Nazdravljala po birtijama
I bila tatin sin pored svih sinova.
Uvijek sam nekako zaštitnički posmatrala svijet,
Taktički usavršavala borbenost.
Izazovno nadjačavala sebe
Kada mi kažu – ne možeš ti to.
Mogla sam.
Ali…
Nije to za mene.
Ja sam žena da sanjam.
Da se mazno protežem po krevetu
I budem vjetar u leđima moje ljubavi,
ne čitavom svijetu.
Spuštam ratne sjekire,
Odlažem koplja,
Sablje,
Pancire i šljemove.
Od zanata,
Ova će žena jedino sačuvati
Pero i hartiju.
