Koliko god da je krhko naše tijelo, ono je tek štit za ono najdragocjenije što imamo. Dušu. Koliko li je onda tek ona lomljiva?
Od prvog udaha do posljednjeg izdaha ljudi se grčevito bore da zaštite svoje tijelo. Još pošteno i ne ugledaš čudesnu svjetlost ovog svijeta, već te spretne ruke kupaju, oblače, pažljivo drže glavicu. Od tog trenutka pa dok god postojiš, prvo neko drugi, a onda ti sam (ponekad, iz sreće ili iz tuge, i dalje neko drugi) biraš odjeću recimo. Ljeti da je lepršava, da ne opterećuje, zimi da se ušuškaš i utopliš. I ne samo to. Nije dovoljno samo da štiti, od vjetra, hladnoće, insekata, da je meka i udobna, ne. Trebalo bi još da bude prijatna za oko, moderna, da pristaje uz obuću, nakit, priliku…A obuća je tek posebna priča jer „čizma glavu čuva“ ali „štikle izdužuju noge“. Bezbroj pravila i odluka, bezbroj sati provedenih u razmišljanju i biranju nečega što nas neće učiniti boljim niti pametnijim, a opet, čini veliki dio našeg života, ličnosti i užitka.
Šta se za to sve vrijeme dešava sa našim najvrjednijim kutkom? Čime dušu grijemo i hladimo? Koliko vremena je njoj posvećeno?
Šta je s tim malim uplašenim svicem?
Osjećamo ga kako negdje u uglu srca treperi, u mladosti preplašen morem nepoznatog, užasnut jer ne zna toliko odgovora na pitanja koja se roje neprestano. A kasnije, kad se izbora i posijedi zajedno s nama, želi da opet bude naivan i plahovit, želi da opet ne zna, da zaboravi, jer ga bole odgovori, bole ga i pitanja. Na početku se boji neznanja, a kasnije saznanja. Pa se krije, ispituje teren, tek ponekad puštajući svoju blistavu iskru iz sjene u kojoj se skrio. I dok nas život preuzima i melje, nosi na talasima godina, promjena i ljudi, dok se oblačimo i svlačimo, ručamo, sunčamo, vježbamo, šminkamo…svitac u nama se nekako sam od sebe osmjeli i otisne u bajku započetu onim prvim čudesnim i plačnim udahom, i odlazi u svoje bitke.
Znamo li obući našu dušu? Kako nju da sačuvamo? Da je utoplimo, ojačamo? Kako nju da ukrasimo? Da bude blistava kao maturska haljina. Da miriše kao beba. Pjeva glasom hiljadu ljudi na ljetnoj kiši na koncertu na otvorenom.
Svitac je otplovio morem kojim mi plivamo već naučeni, prekaljeni, uvježbani. Pa nije ni čudo što u neko doba, neko polako, a neko grubo prekinut u svojoj plovidbi, shvatimo da je trebalo da plivamo skupa. Dotad je svitac već na pučini, bez pojasa za spasavanje. Nema čak ni kišobran već kisne pod našim suzama. Nismo ga naučili da se sklupča, da ne leti kad mi poletimo brzo do neba i još brže nazad. Prže mu krila lažna obećanja, prijeki pogledi, sva ona moranja i odlasci koje istrpimo na tom neizvjesnom putu kom ne znamo čak ni odredište.
Postoji li negdje andol za dušu, ozeblog svica u nama? Kako da mu pomognemo kad se prehladi, krvari i slomi? Kako previti ranjenu dušu? Zakrpiti zgaženu i ostavljenu?
Toliko pitanja, i sva stanu u jedno :“Da li je previše vremena utrošeno na tijelo, tu krpenu lutku koja svejedno beživotno luta ako zgasne svitac u njenim grudima?“ Njegov je sjaj koji nosimo u oku, nisu to samo srećni geni ili neka posebna tehnika uljepšavanja. On se zvonko smije sa nama, i on je lijep u osmijehu, nisu to samo meke usne i sjajni zubi. Uči nas da milujemo, zagrlimo, plešemo…nisu to samo ruke od kojih zadrhtiš u slatkoj jezi, to je duša na njima.
Noćas se družim sa svojim svicem. Zaustavićemo ovaj ludi užurbani svijet na par sati, što se nas tiče. Hoću da razmišljam isključivo o lijekovima i pomagalima za mog malog svijetlog saputnika, koje sam srela i stekla na svom dosadašnjem putešestviju. Prisjećam se svih ljudi, toplih i dragih koje sam upoznala, njihovih riječi i postupaka koji su me oblikovali i postali dio mene. Redaju se ispred očiju slike, stvarne i izmaštane, knjige, filmovi, snovi, sve što me ikad okrijepilo i dalo snagu i smisao za dalje koračanje. Muzika koju volim ispunila je naše skrovište od tople cigle, note nas liječe uz uspomene noćas.
Gledam kroz prozor, kroz prve pahulje ove zime naziru se raštrkana svjetla. Da li su to stvarno automobili, ulična rasvjeta i sijalice, ili su neki umorni putnici kao i ja odlučili noćas da provedu vrijeme samo sa svojim svicem? Nadam se da jesu. I nadam se da će mnogi od njih osvijetliti nekad i moj put, obasjati stazu svima nama.
Navlačim kaput od ovih riječi, nadanja i sjećanja. Sutra ću ga poslati u “Lolinu apoteku”. Možda nekome zatreba.
