Proljeće stiže. Priroda u svaku poru života izdašno ubrizgava pokretačku snagu, koju svako živo biće i biljke i te kako osjete. Sve naprosto dobije pravi smisao, sve stremi ka procvatu i sve dobija posebne konture sebi svojstvene. A, onda, kad život budi iz pospanosti, kad pupoljak treba da procvjeta, čovjek shvati da nije sve tako blistavo i da se neke kockice neće baš uklopiti u mozaik trajnosti i bitisanja.
Bolnička soba, prozračna i svijetla od ne tako davnog krečenja i bojadisanja. Mejrema, devetnaestogodišnja djevojka sa licem anđela, netremice umorno gleda u bijeli strop. Očekuje posjetu svoje majke koja se svakog trenutka treba pojaviti na vratima. Dolazila je skoro u isto vrijeme, no, danas je izgleda malo zakasnila.
Bolest je uzela maha, a dijagnoza nije bila nimalo ohrabrujuća. Samo na tren Mejrema pomjeri glavu na lijevu stranu, baš tamo prema vratima, gdje je navikla vidjeti mamu. Sa kesom u ruci skoro nečujno u sobu uđe žena. Priđe krevetu i zagrli kćerku, te poljubi njeno blijedo lice, poput bagremogov behara. Ni ovaj susret nije donio ništa posebno ni značajno. Tek u uglu očiju zabrinute majke zaiskriše suze poput blistave jutarnje rose. Mejrema samo laganim, skoro neprimjetnim pokretom usne, pokuša dati do znanja majci da ju je primjetila.
“Kćeri moja draga, boli li te što”, priupita majka, dok je jezikom prelazila preko suhih i ispucalih usana.
“Ne, majko draga, ništa me ne boli. Već odavno, draga moja majko, ja živim u nekom blaženstvu. Živim negdje gdje je bol odavno iščezla, živim tamo negdje u bjeličasto-plavom oblaku koji me nosi bespućima nebeskim”.
“Majko, jutros sam vidjela…”, teško progovori i gotovo isprekidano pokušala je završiti započetu misao.
Bolest je uzela maha, a dijagnoza nije bila nimalo ohrabrujuća. Samo na tren Mejrema pomjeri glavu na lijevu stranu, baš tamo prema vratima, gdje je navikla vidjeti mamu.
“Šta si to vidjela, živote moj, srećo moja”?
“Vidjela sam, majko, bijele konje sa zlatnom kočijom, vidjela sam ih jasno”.
“Reci mi, mila, reci svojoj majci šta si još vidjela”?
Oči su joj bile poluotvorene, jedva čujno riječi su se isprekidano gomilale svarajući nestvarne rečenice.
“Bijeli konji, majko, zlatna kočija, na meni behar vjenčanica, letimo ka nebu. Letimo dugo, možda predugo, ali znam da ćemo uskoro stići”.
“Kćeri moja, anđele moj, to ti sigurno sanjaš”.
“Ne, majko, ovo nije bio san. Uskoro krećem na put. Hoću majko da te zamolim za nešto i ako me voliš učinit ćeš to za svoju mezimicu. Kada sklopim oči, kada više ne budem živa, molim te da donirate moje srce nekome kome će produžiti život i kome je prijeko potrebno”.
“Ali…”, promuca majka šokirana Mejreminom željom.
“Da, majko, želim to mnogo. Razmišljala sam o tome i niko neće izmijeniti moju odluku. Samo vas molim da mi to ispunite, da mi obećate”.
Ruka u ruci, stisnute čvrsto, kao da su svjedočile nečemu što će biti uslišeno.
“Ne, majko, ovo nije bio san. Uskoro krećem na put. Hoću majko da te zamolim za nešto i ako me voliš učinit ćeš to za svoju mezimicu. Kada sklopim oči, kada više ne budem živa, molim te da donirate moje srce nekome kome će produžiti život i kome je prijeko potrebno”.
…
Sani je bio izuzetno živahan mladić. Živio je sportski uredan život. U cvijetu mladosti srce je posustalo. Dvadeset i dvije godine života bile su ništa za ono što bi eventualno presađivanjem srca mogao dobiti. Svi ostali organi bili su potpunosti zdravi. Ostalo je da se čeka i nada u bolje sutra. Nastavak života bio je tu kao sudbina, stalno prisutan. Čekao je Sani skoro dvije godine da se desi ono što malo kome može da se posreći.
Ovoga puta umiranje je značilo i produžetak nečijeg drugog života. Veliki humanisti, Mejremini roditelji, pristali su i ispunili želju svojoj mezimici.
“Neka voli mojim srcem i svi na ovom svijetu bit će sretni i zadovoljni”, bile su posljednje riječi koje je izgovorila Mejrema napuštajući ovaj svijet.
Operativni zahvat mladog Sanija trajao je punih osam sati. Grčevita borba organizma i veliki gubitak krvi bili su odlika ovog poduhvata, čiji je ishod u potpunosti bio neizvjestan. Želja za životom i novo srce ovog puta su dobili bitku koju je trebalo nastaviti dalje. Spoznaja da je na poklon dobio srce djevojke, koja je nažalost preminula, dala mu je neobičnu snagu.
Sani je bio izuzetno živahan mladić. Živio je sportski uredan život. U cvijetu mladosti srce je posustalo. Dvadeset i dvije godine života bile su ništa za ono što bi eventualno presađivanjem srca mogao dobiti. Svi ostali organi bili su potpunosti zdravi. Ostalo je da se čeka i nada u bolje sutra.
Sanijev oporavak trajao je skoro godinu dana. Iz dana u dan bivao je sve snažniji i odlučniji u nakani da se napokon krene u novi život. Tek nakon oporavka saznao je pravu istinu i ime osobe koja mu je podarila novi život. Osjetio je potrebu da iskaže zahvalnost Mejreminim roditeljima koji su pored svih neodumica pristali na ovaj nesvakidašnji čin.
Odlučno se uputio jednog dana ka njima, a oni su bili iznenađeni vidjevši tog mladića na svom kućnom pragu.
“Oče, majko”, jedva je drhtavim glasom izgovorao riječi koje su odzvanjale kao najglasniji doboš.
“Neka voli mojim srcem i svi na ovom svijetu bit će sretni i zadovoljni”, bile su posljednje riječi koje je izgovorila Mejrema napuštajući ovaj svijet.
“Došao sam ovdje jer me plemenito srce vaše kćerke dovelo. Hoću da vam kažem kako ono kuca za nju, za mene, za vas, za sve dobre ljude ovoga svijeta. Znam koliko boli to što ste je izgubili, ali znajte da u svakom djeliću moga tijela živi ona i živjet će uvijek onako mlada i lijepa sve dok budem živio ja. U meni živi ona, a ja sam samo neko u kome možete osjetiti svoju mezimicu, neko ko će vam uvijek biti blizu i širiti toplinu i nježnost protaknu najljepšim djevojačkim snovima. Ja sam postao sretnik kome je život pružio ruku i kome je Bog dao putokaz za nova proljeća, za nove ljubavi i nadu za ponovni susret u vječnosti”.
Mejremino srce je kucalo Ljubav.
Više o autorki:
Ja sam Mirela Bašić. Magistrica sam bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti. Imam 26 godina. Živim u Zenici. Inače pišem poeziju i kratke priče. U pripremi je moj pjesnički prvijenac.
