U državi jedno maleno selo.
U selu jedna malena bašta.
Na sred bašte jedna malena kuća.
U kući jedna jedna malena soba.
U sobici jedan maleni krevet.
Na krevetu jedna malena djevojčica, plava, svijetla, bezgriješna i lijepa.
Na sred njenog čela jedna malena ruža, jedna bijela ruža.
Djevojčica se okrenu prema prozoru.
Kroz prozor blješti mjesečeva svjetlost.
Djevojčica se mršti, svjetlo je u snu progaja…
Ruža na sred čela blješti od mjeseca, onako bijela, malena i svima beznačajna…
U sobu je ušla majka – visoka, vitka i crnokosa.
Približi se krevetu, zakloni kćeri mjesec…
Ruke su na rubu krevetića, kosa preko ruku, pa sve do struka…
Oči joj se sjaje, plave i male…
Usne su joj prave, bezosjećajne…
Desna ruka sama ide prema djetetu, nesvjesno je mazi po čelu.
Majka polako trepće, iz treptaja suza lije…
Ruka i dalje mazi kćerkino čelo, kćerka miruje, a majka plače.
Mirna je sa vana, a iznutra bukti vatra…
Vatra straha, vatra tuge, vatra čeznje, čežnje za izgubljenom drugaricom..
Majka zatvori oči, nesvjesno povuče ruku i obrisa tek rođenu suzu, iako uzaludno, jedna za drugom idu kao u koloni…
Trepavice mokre, ruke od hladnoće blijede,
usne od gnjeva i bijesa kao krv crvene.
Mazi oči palčevima, otklanja suze, što od čežnje da
opet bistro vidi dijete, što od nesvjesnog pokreta rukom.
Skloni majka ruku sa očiju, da opet vidi
Svoju dragu…
Kad tamo- prazan krevetić, nigdje djevojčice, samo na sred krevetića
Bijela ruža, kao ona na kćerinom joj čelu.
Majka u čudu osta, sama joj se
Krive usta, opet ruke nesvjesno stavi preko
Lica, sklanjajući krupne suze u obliku sijalica.
Na laktu osjetila hladnu ruku, kočatu i
hrapavu.
Strah joj ispuni one tanke kosti, ono
Malo parčića što je ostalo od srca se zatrese.
Hladna ruka uze je za bradu, podiže joj glavu…
Ona, jadna, mala, koščata, slaba i nemoćna- prepusti se
Kletvi svoga neprijatelja, te ga hrabro u oči pogledala.
Neprijatelj je ispred nje, sa očima
Boje žara, sa usnama boje nara.
Suza majki ide niz lice, gledajući
Crvenu ružu na sred čela i u oči ženu koja
Nije iz njenog sela.
Žena je visoka, vitka, sa kosom boje zlata,
Sa pogledom kao ratna granata.
Ruka joj se niz majčino lice spušta,
Hvata tanak, blijedi vrat, pa se okrenu, rukom
Pokaza na bebu – u naručju jednog crvenog vojnika.
Na djetetovim prsima – ruže, kao krv crvene i
Nove – kao da su sada ubrane iz staklenika.
Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa Napolitanke.
