Sjećam se, bio je neki zlatni oktobarski dan, ono kad jesen bude baš onakva kakvom je svi volimo. Samo sunce, malo vjetra, bez kiše i hladnoće, ono kad dan i dalje traje dugo, iako smo već toplotu septembra ostavili daleko za sobom. Sjećam se i da sam se vraćala odnekud, ali to već nije bitno..ono što je važno jeste taj osjećaj koji me zapljusnuo dok sam šetala asfaltom koji je odzvanjao koracima. Iz nekog razloga, povratak kući nakon dužeg vremena i toplo jesenje poslijepodne su probudili u meni nostalgiju za djetinjstvom. Ono doba za koje mislimo da smo svi bili skromniji, zadovoljniji i srećniji sa manje. Ali tako i jeste bilo. Evo, ja pamtim kako smo brat i ja trčali za tatinim plavim „stojadinom“ kad se vraćao sa posla i tiho u sebi se nadali da će izvaditi iz džepa neki mali slatkiš, krem bananicu ili žvake sa sličicama. Sjećam se i da nas je mama stalno korila ako bismo puno vremena provodili prvo sa našim crvenim tetrisom, a kasnije i za sega-megom. To mi je baš drago sjećanje. Znam da je ta sega imala žute ili sive diskete, a pamtim i koliko smo je brat i ja dugo čekali. Pa onda, one patike sa svijetlećim đonovima, i večernji termin Pink Pantera. Stvarno su nas male stvari činile potpuno ispunjenim.
A evo sada, ne ispunim stavku broj 6 na svojoj mobilnoj aplikaciji sa pomno izračunatim i isplaniram ciljevima, i odmah nesretna. Em nesretna, em nezadovoljna, pa se čak smatram i nesposobnom da ispunim sve što je nužno za neki budući napredak. Sve to razmišljam dok me posmatraju šljašteće reklame na bilbordima, reklame na kamionima, autima, udružene sa bukom koja izbija iz naših malih drumova. Zvuk svakidašnjice nabudžene vidno istaknutom željom za novcem i prodajom, miješa se sa slikama davnih dana, dosta tiših, spokojnijih i opuštenijih.
Ah…šta da kažem..jesenji sneni dani stalno su obojeni nostalgijom i vraćaju mi misli o sreći djetinjoj, a ni sama ne znam zašto me ne podsjećaju na sreću trenutnu. Valjda svi žalimo za nečim pređašnjim mjesto da se radujemo, ne momentu budućem, no sadašnjem.
Čim se vratih kući, otvorih svoje bilješke, ne tako stare, i čitam:
„Sve što sam u životu htjela i čime god sam se bavila, sve je vodilo ovoj tački. Nikad me nije dovoljno zasitilo, uvijek kao da je nešto falilo, i sad kad mi se desilo, konačno se osjećam ispunjeno, i imam snage za sve ostalo. Ali su sad svi ti komadići „onog što je falilo“ napali na mene, pa sam toliko gladna i željna tog plesa, da mi nikad nije dosta tog osjećaja. Nikad ne bih rekla da postoji takvo osjećanje. Tako sam srećna što sam ga našla, da ne mogu zamisliti kakav bi bio promašaj i praznina da nisam. Toliko sam ga željna, da, kad ništa, ama baš ništa ne bih imala od njega, opet bih ga htjela, i opet mi ga nikad ne bi bilo dosta.“
To su riječi koje sam napisala prije nekoliko godina u najvećem zanosu, uzbuđenju i ispunjenosti, i to nakon nekoliko mjeseci bavljenja plesom. U ovim riječima nema ni trunka laži, istinite su do srži, i dan danas garantujem za njih. Štaviše, ovo su riječi koje opisuju mene i u ovom trenutku, i dalje sam ispunjena osjećajem koji me je tad obuzeo, i dalje sam ga gladna i žedna.
Naša stvarnost jeste često uzdrmana stresom, određenim rokovima za ovo ili ono, kalkulisanjem u plaćanju računa ili cipela. Odrastanje nosi neke terete koje utvrdimo iskustvom, i navikavamo se na njih, ali kao i svi odrasli uvijek se sjetno prisjećamo onih vremena „ee kad sam ja bio kao ti..“ u kojima nije bilo štošta toga današnjeg što nam olakšava život ili kvari nas same. Velika je sreća da su vremena u kojima smo mi rođeni i u kojima nam je djetinjstvo proteklo, bila srećna i bezbrižna, a mi ih se nerijetko sjećamo kao takvih, bez obzira što nismo mogli ovo ili ono ili nismo imali ovo ili ono.
Misao o djetinjim danima u meni je uvijek topla, blaga, iskrena ali i često budi osjećaj i saznanje o tome kako smo bili skromni i razigrani, a sada neprestano žurimo za svojim, tako neodložnim obavezama, koje su uvijek pod „moranje“.
Žal za iščezlim i starim dobima jeste sasvim normalna pojava, ali mi moramo da prihvatimo da je kretanje i promjena nužna i neminovna stvar. Bez promjena ne bismo imali sve ono što imamo sada i ne bismo bili sve ono što jesmo, a što nismo mogli prije pet godina. Tako i ja. Uvidim najveće blagodati svog života i shvatim koliko bi mi falile da ih mi život nije donio. Pročitah svoju malu napomeni samoj sebi o tome koliko sam bila zaluđena plesom prije par godina, nasmijem se kad se sjetim te blentave zaludjenosti nečim novim, poput djeteta. A onda shvatim da sam sad još zaluđenija time, da je to baš onaj istinski dio mog života u kojem maštam, sanjarim, o kojem razmišljam kroz velike planove i ulaganja, kroz velika zalaganja i posvećivanja.
Svi se mi plašimo godina, i tog velikog protoka vremena koji nosi promjene, turbulencije, uzdrmavanja svakodnevnice ili samo tiho kretanje ka nečemu novom, većina nas je slaba na one mlađe dane, ali ne znam koliko svi shvatamo da je upravo taj protok vremena zdrava i neophodna stvar. Ali zato, kada imamo sa sobom ono nešto što nas oduševljava i pokazuje suštinu sreće, to dijete u nama za kojim smo nostalgični, i dalje veselo poigrava.
