Pisao sam ti o rukama.
Rukama koje stare. Nepodnošljivo stare. Ruke su ogledalo duše. Ruke.
Juče sam otišao u prodavnicu da kupim stvari za sljedeću sedmicu. Izlazim jednom sedmično i to mi je previše. Ne volim da srećem ljude. Počeli su da me bodu njihovi pogledi, riječi, osmijesi. Svaki taj ubod ide ravno kroz moj stomak i nekada mi se čini da bih mogao povratiti kad dođem kući. Iz mene bi izašli svi odgovori koji se kriju iza njihovih pogleda i ljubaznih riječi. Na njihovo: „Kako ste?“- povratio bih očaj, tugu, samoću…Sve ono što se krije u jednom epidermu kože, u sloju kože u kojem su sve pore zatvorene. I tako bih redom povraćao dok ne ispraznim želudac do one kapljice soka koju nikada neću povratiti.
Dok sam plaćao račun na kasi posmatrao sam trgovkinju koja mi je naplaćivala račun. Bila je to mlada osoba od trideset i koju, blijeda žena iako je imala dosta tamnu kosu. Koža na njenom licu bila je lijepa ali imala je onu teksturu i izgled koji je dobar samo zahvaljujući majci prirodi. Vidjelo se da nije njegovana. Prve bore ispod njenih očiju otkrivale su da je ona posljednje na šta pomisli pred spavanje. Pored nje vidio sam bar troje djece, možda muža pijanca ili kockara, ili oboje, na njenim usnama podrhtavala je sirotinja, strah, briga, bol…Ali kažem ti svejedno je njeno lice imalo lijepe crte i još uvijek lijep izgled sve dok majka priroda ne učini svoje jer ona sigurno za sebe neće ništa učiniti.
Ali ruke, dragi moj prijatelju… Njene ruke.
Na ljudima uvijek primjećujem ruke pa sam gledao i u njene. Možda i predugo, možda joj je postalo neprijatno jer mi je nekoliko puta ponovila iznos računa da bi me dozvala.
Njene ruke dragi moj prijatelju imale su najmanje šezdeset godina.
Te ruke starice na ovoj mladoj ženi bile su jedna od najgrotesknijih slika koje sam vidio. Šta su te ruke radile, šta su skrivile, šta su doživjele, ko ih je dotukao, ko im je presudio?! Te ruke mogle su biti lijepe, jedne od najljepših koje sam vidio. Imale su lijep oblik, prsti su bili dugi, izvajani, dlanovi uski, elegantni kao dlanovi gejše (bar ih tako zamišljam). Te ruke mogle bi da sviraju harfu!
A sad su uništene, izborane, oštećene, osušene. Šta su radile njene ruke?
Već su potrošile život…
Ruke su ogledalo duše dragi moj prijatelju.
Moja žena imala je njegovane ruke, vjerujem da ih još uvijek pažljivo maže pred spavanje. Trlja ruku od ruku kao da upravo pravi najljepšu posudu od gline, posudu bez ijednog nabora, tako glatku i izvajanu, posudu iz koje bi se Kleopatri sipalo magareće mlijeko u kadu. Te sam ruke uzeo jedno veče i njima prekrio sva naša zajednička mjesta koja smo obišli, na kojim smo se poljubili, na kojima me grlila, na kojima se udala za mene, na kojima smo u mašti otišli…
Prekrio i zauvijek zaboravio. Njenim rukama sam pokušavao da istisnem te kapljice soka iz svog želuca. Njenim rukama sam igrao igru sjenki na plafonu naše spavaće sobe. I na trenutak pomislio da je tu.
Njenim rukama sam docrtao još jedan suncokret na Van Gogovoj slici.
Ruke.
Kakve ti ruke poznaješ prijatelju?
Ruke dosta toga prođu u svom vijeku.
Ruke miluju, udaraju, grle, sviraju klavir, pišu, pletu, šaraju po zamagljenom prozoru, stave jedan prst na čelo, osuđuju, daju autograme, igraju se, lupkaju po stolu, mašu, tapšu, slikaju, broje, lakiraju nokte, grle, češu, aplaudiraju, mole…
Moje ruke sjede zajedno sa mnom na njenom uzglavlju. Ponekad provire ispod njenih trepavica, ugledaju poznatu luču njenih zjenica i vrate se na staro mjesto.
U tom sjaju ogleda se drugi muškarac, meni nepoznat ali opet i moj jer pripada njoj.
A sve što je njeno i moje je jer ona je sva moja i od mene.
Sad slušam fado. Maštam o jednoj portugalskoj noći. Crvenoj. Volio bih da si pored mene. Ti, ja i crvena portugalska noć. Ne bih ti pričao o danu kad me je žena ostavila. Ni kako sam preživio rat.
Ni o mom boravku u inostranstvu.
Ni o mojoj ljubavi prema slikanju.
Ni o mandarinskoj patki.
Ni o zlatnom fazanu.
Ćutali bi. Cijelu noć.
Ćutali.
Tvoj prijatelj D
