Na njoj nije bilo nabora, suvišnih pokreta, previše treptanja, nagomilanih riječi.
Sve svedeno, odmjereno.
Vrijeme kratkih informacija. Brzih odgovora.
Mala kafa za ponijeti. Popijena usput.
Još jedno ustajanje, pogled kroz prozor, još jedan let kroz široke bulevare ulica koje te nose.
Moje drugarice su hrabre heroine, uplašene lasice, mačke sa devet života i leptirice koje žive jedan dan.
Zrna riže padala su ko konfete.
Zavlačila su se u svaki ćošak kuhinje.
Nekoliko će i on ponijeti sa sobom u džepovima, kragni košulje.
Na sjedištima tijela, nose umorna, zabrinuta, odsutna, lica.
Tek poneko vedro, sa polusmiješkom.
Jednom je jedan mladić
Imao sve
Jednom smo plesali tango
Kršeći sva pravila
Koraci nam nisu bili bitni
Samo ritam i ta strast
Igra
Moj otac ne vidi ratove na televiziji
Ratove u meni
Jedan je ponio na onaj svijet
Jedan rat između nas
Jednom ćemo otići
U mali primorski grad
Ti ćeš sviratu gitaru
Ja ću sjediti kraj prozora
