Tiho kao kroz prohladnu maglu osjetila sam da talas polako dolazi. Nježno i prohodno prolazi pored ogromnog kamenja na obali. Tu je još samo jedna mala kuća, što miriše po vodi i moru.
Sigurna, istrajna, hrabra kao da nikada neće doći zimska bura i odnijeti svaki dio njene fasade.
Ona je tu stalno prisutna u svemu što je dio nje. Preteške stege vremena su nadgrizale dio kamenja i tešku kovanu ogradu na obali.
Tu više niko ne dolazi.
Osjeti se tišina, poneki galeb doleti i spusti se niz krovne „padine“ sigurnosti. Iz mora izgleda kao neka napuštena ptica čija krila i dalje očaravaju oči prolaznika. Jutros su opet talasi nježno milovali sve ispred sebe. Čuo se lepet nesigurnih krila, zvuk starog ribarskog broda i jedna mreža u kojoj će svoj ples zamke zagirati jato riba. Na obali sam najčešće sama!
Ćutim i slušam sve što talasi „šapuću“ i suptilno mi govore. Ti nikad nisi ni došao tamo, gdje sam bila spremna da oparam nebo i spustim ga sve do tvojih trepavica. Prolaze milion zvijezda pored tvoga oka zagledanog ko zna gdje. Pomislim svaki put koliko je lijepo to neobično sazvežđe između tvoga oka i nosa.
Ne znam više ni kako to izgleda ali osjetim da je uvijek tu, nadomak mene. Ti vodiš bitke u daljinama gdje ni sama nisam došla. Tiho govoriš i gušiš sve najglasnije glasove u sebi. Opet su tvoji koraci tu! Koračaš prema meni preteškim koracima, putevima čiji su drumovi blatnjavi i sakriveni.
Poželim da prođem kroz blato, vodu i tminu i dođem do tebe. Bura mazi moje lice ali se ne plašim zato što znam zbog čega su moje borbe teške.
Ti i ja nikad nismo gradili dom, ali to nije umanjilo snagu da izgradim još jedan snažniji. Onaj koji je izgrađen duboko u meni. Mi smo imali obalu, dovoljno daleko i još više udaljenu od tebe.
U trenucima gdje sam rasla na prstima i tražila sve one zvijezde padalice, slučajno pale niz tvoje lice. Mi nikad nismo gradili dom i to nije mijenjalo boje na koži ispod tvoga oka.
Oka zagledanog u daljinu iz koje se vode bitke za najtananija utočišta.
