Vraćam se kući, bacam kese kao da mi nikad više neće trebati, bacam i svoje šopingom izmrcvareno tijelo na kauč i po automatizmu skrolam news-feed na svom smart telefonu.
Topla soba.
Svjetlost lampe dopire iz ugla. Volim prigušeno svjetlo.
Pucketanje vatre iz kamina.
Mačak, cijelom dužinom protegnut ispred, kao da mi govori da živi savršenim životom i da mi je neizmjerno zahvalan na tome.
Uključen TV odvuče mi pažnju s ekrana mobilnog telefona. Divno – pomislih – još jedna tehnološka mašina okupira moje misli.
Al-Jazeera i emisija o preživljavanju. Zaključujem to čim ugledam dijete uplakanih očiju i golih prsa. Zadržavam se na kanalu i povećavam zvuk. Pogled mi ostaje prikovan za dječačića od nepune 3 godine kako kopka po suhonjavoj zemlji tražeći nešto. Vjerovatno nešto što čini da bol u stomaku nestane. Bol izazvana prazninom. Prazninom u želucu. Prsti su mu tanki i izubijani, a pod noktićima zariveni komadići zemlje. Njegova porodica nije jela dva dana, izjavljuje to dječakova majka, mlada žena koju su silni životni šamari učinili bar deset godina starijom. Svaka kap vode im je dragocjena i racionalno je koriste, jer znaju kako teško do nje dolaze. Bore se za puki opstanak i preživljavanje (paradoks 21. stoljeća i silnih težnji za globalnim tehnološkim napretkom).
Građanski nemiri i „vladajuće garniture“ godinama unazad otimaju im sve iz ruku. Dvoje djece su već sahranili. Ispraćam emisiju do kraja i shvatam da mi se pogled zamutio od slane tekućine u očima.
Topla soba.
Moja topla soba.
Zamišljam kako bi se oni osjećali na toplom i mirnom mjestu, bez straha od pucnjave, neimaštine, bolesti, gladi i protjerivanja.
Da li su ikad osjetili kako je biti bezbrižan, kako je igrati se sa svojom djecom bez ikakvog straha i nemira? Zašto je granica između neimaštine i bogatstva danas postala tako jasna i vidljiva? Zašto imamo jedan dio svijeta u kojem ljudi bacaju jedni na druge svoje rođendanske torte i drugi dio u kojem ne znaju šta je rođendan? Kad smo postali tako okrutni i sebični? I dokad ćemo to biti?
Živim u porodici srednje klase (ako uopće više postoji takav termin), u zemlji koja ne pruža mnogo. Ali se ipak živi i ide dalje, preživljava. Studiram i radim.
Zadovoljna sam životom, ali ipak ponekad nezahvalna, moram priznati. Nezahvalna na svakodnevnim stvarima koje ne primjećujem jer se, pobogu, podrazumijevaju. Ne obraćam pažnju na zdravu porodicu u kojoj odrastam, na doručak koji majka svaki dan spremi, na fakultet koji pohađam, jer sve bi to, je li, trebalo biti tako.
Ne primjećujem poseban ulaz u obližnju banku namijenjen za one u invalidskim kolicima, ne primjećujem dijete koje gleda u nebo govoreći kako vidi slonove.
Pomislih opet na porodicu iz emisije.
Njihova djeca nemaju lokalnu školu ni učitelja, sami sebe uče raznim vještinama.
Njihova djeca će dobiti doručak samo ukoliko imaju sreće. Ukoliko se nešto ulovi ili ih neko od humanitaraca posjeti.
Njihova djeca dijele jednu improvizovanu sobu čiji se zidovi zanjišu na imalo jači nalet vjetra. Žive na zemlji, bez prostirke i mekanog jorgana. Umjesto stakala na prozorima su najloni, vjerovatno dobijeni prilikom posjete jedne od ekipa humanitarne pomoći. Kao čaše koriste limenke u kojima je nekad bila hrana, takođe donirana.
Obuća su im gumene sandale koje sami prave, iako su pretežno bosonogi. Zapitam se koliko je trnja i iverja u njihovim stopalima, koliko ogrebotina na njihovim nogama i rukama dok bježe po okolnim mjestima tražeći samo jedno – mir za sebe i svoju porodicu.
Čizme mi ne trebaju, šminka mi ne treba, mobitel mi ne treba.
Zašto to zaključim tek kad pogledam nekoga ko nema stopalo, oči ili ruke?
piše: Amina Omanović
