Malo o mom belom biciklu. On je city bike, ne planinac, da moram da se savijem napred i da mi je nezgodno i da me žulja i da, što bi reko Đole gaće uđu di već uđu. Ne, nego sednem lepo, uspravno na široki sic, kao na sedlo, zavrtim pedalu i krenemo, on i ja, da jezdimo gradom. Odmah mi ulepša dan, odmah me vetar umije i umrsi mi kosu i oduva san sa lica. Oduva i brigu na dvadesetak minuta, toliko nam treba do posla. Gledamo zelenu krošnju ispod koje se već ispijaju prve jutarnje kafe, plave autobuse koji se penju na most, usnulu dečicu što ih mame vuku za ruku preko pešačkog. Obožavam ovo buđenje na točkovima!
Prva stanica – najbolja pekara na planeti – uzimam sendvič „pevac“ i lenju pitu s višnjama. Plaćam ljubaznoj devojci nesrazmerno malo za neopisivo zadovoljstvo koje dobijam. Ubacujem papirnu kesu u korpu dok se miris višanja rastopljenih u šećeru lagano izvlači iz kese i uvlači u nozdrve – kombinacija vrelih višanja i šećera u prahu u mojim ustima izaziva osećaj za koji sam prilično sigurna da ima neke veze sa rajem.
Volim i dobri stari deja vu. Kad na istim mestima i u isto vreme srećem istog čoveka koji žuri na posao, istu bakicu koja sedi na hoklici i prodaje turske karanfile iz svoje bašte, istog dečaka sa prevelikom torbom na leđima koji svojim malim koracima kreće u šklolu po znanje. To mi nekako daje sigurnost, ti isti ljudi na tim istim mestima, sigurnost da sam svoja na svome, da je sve na svom mestu, da je to moj život, baš moj, realan i stvaran, sa gomilom repriza i malo manjom gomilom premijera.
A vožnja me podseća da život čine sitnice, život i jeste satkan od hiljadu malih stvari. Lepih, onih manje lepih, ružnih, tužnih. Ne znam kako, ali nekako nas one manje lepe uvek više pomere, uvek više o njima razmišljamo i dozvoljavamo da nam okupiraju misli. A lepe uzimamo zdravo za gotovo, kao da one moraju biti i kao da se podrazumevaju. A naprotiv, ne podrazumevaju se, male stvari se zaslužuju.
Treba oteti iskreni osmeh umornoj prodavačici u supermarketu koja već osmi sat ukucava brojeve bar koda u kasu. Treba zadobiti musavi poljubac deteta koje zadovoljno gleda svoju novu igračkicu dok mulja kinder jaje po ustima. Treba prepoznati izjavu ljubavi u „moraš jesti više mesa da popraviš to gvožđe“. I treba ih sve zapamtiti. I sačuvati za one dane kad ti se sve čini da ide kako ne treba i kad ti sve ide na živce. Tada opstaješ zbog onih gore pomenutih osmeha, poljubaca i pogleda.
I tada shvataš koliko male stvari zapravo puno vrede. I koliko je sećanje na sve velike životne situacije ustvari satkano od tih malih, naoko, beznačajnih detalja – jednog dugog pogleda na keju prepunog budućnosti i nadanja, jednog osmeha kad se i na petnaest godina mature osećaš kao da ste još juče sedeli u klupi i prepisivali kontrolne jedni od drugih, jedne suze radosnice kad ti stave bebu u naručje i kažu „Evo, mama!“.
Stigli smo kući. Naslanjam svog dvotočkaša na zid biciklane i stavljam katanac. Čarolija putovanja polako nestaje, naša bajka bledi, ali osmeh je i dalje tu. Vidimo se mi opet ujutru da budimo grad.