Mi stvaramo najljepše oaze, jedinstvena putovanja.
Od obilaska svijeta do međuplanetarnog leta, gdje je Pluton još planeta.
Fabrika snova Hobotomy
Rođen sam sa rijetkom genetskom mutacijom. Nemogućnost stvaranja snova i plakao sam samo iz jednog oka.
Prošao je već jedan sat kako gledam ovu reklamu, vrijeme je da se raspitam.
– Dobro jutro, htio bih se informisati.
– Informišite se.
– Da. Gdje bih mogao saznati više o uslugama koje pružate?
– Na info pultu.
– Hvala na informaciji.
Na desnoj strani je bio postavljen pult sa natpisom: INFO PULT
Uz svaku informaciju dobijate
i naočale otporne na metke.
Informišite se.
– Poštovanje. Gdje bih mogao biti nešto više upućen u usluge koje pružate?
– Kancelarija 11.
– Hvala Vam.
– Izvolite i Vaše naočale otporne na metke.
– Zaista Vam hvala.
Išao sam uskim hodnikom gledajući brojeve na vratima, brojeve u vidu slova, slova u vidu crteža. Dijete je čekalo ispred kancelarije broj devetmilijardisedamstopedesetčetirimilionaosamstotrinaesthiljadadvadeset i šest koji je bio utisnut u crtež starinskog Siemens telefona sa pletenim kablom.
– Hoćeš probat’ ovaj keks? Bezukusan je.
– Ha, može, rekoh i ugledah broj jedanaest na vratima preko puta.
Uđite bez kucanja!
Baš odlično, ne volim lupati prstima o predmete.
– Opet Vi! Nemam snage ni da se iznenadim.
– Da niste pogriješili? Prvi put dolazim.
– Prvi put u ovom satu.
– Ne bih rekao.
– I nemojte. Čini mi se da ću morati da Vas pošaljem na odvikavanje od snova.
– Pa ja ni ne mogu da sanjam.
– Uveliko sanjate. Od juče se niste budili, dakle, ja od juče radim, ja sam od juče umoran, ja Vas od juče molim da se probudite i pustite me na miru… ili na doručak. Molim Vas, pa nisam ja od juče. I dajte mi te naočale, imate ih dovoljno.
– Na šta tačno mislite?
– Mislim upravo na to da je čovjeku potreban svjedok dok umire, koliko i kad se rađa. Pretežno.
– Možete li mi objasniti o čemu se ovdje radi?
– Ni u snu, gospodine.
Izašao sam u hodnik gdje je stajalo dijete sa svojim naočalama otpornim na metke, sa ogledalima mjesto stakla i ono što se zapravo desilo je da sam primjetio, prolazivši kraj njega, svoju potpuno podmlađenu glavu na svom nepotpunom tijelu osamdesetogodišnjaka. Nosiću rolke, pomislio sam.
Iza ogledala sam čuo muziku, neki instrumental, prilično glasan funk instrumental, na radio-stanici funk soul instrumentala, iza ogledala. Stavio sam svoje naočale i jedan hrapavi, ljepljivi pipak mi prođe kroz nos stvorivši mi nekoliko lijevih temporalnih režnjeva, omogućivši mi da razaberem sve glasove i rečenice svih tih pipaka koji su imali po jedna usta, svaki od njih po usta.
– Promućkati likvor prije upotrebe,viknuo je drugi pipak, a istovremeno najmanji od njih je izuzetno, izuzetno sporo govorio kako i nereligiozan čovjek nosi težak krst, i to gledajući pravo u onog što je vrištao: – JESAM LI JA ŽUT? Peti je čitao naslov oglasa: Nagrada onome ko pronađe bakteriju pobjeglu iz laboratorije i ushićeno je ponavljao: – Imam je, imam je. – Promućkati likvor prije upotrebe, upozoravam još jednom. Ljubičasti pipak je, pomalo iskrivljenim ustima, ustanovio da je teorija zavjere ništa drugo do jedna velika teorija, zavjere. Sedmi je panično vrištao kako je na pogrešnom mjestu, a osmi je češkao ogromnu glavu pjevušeći:
– Od Ugabagunda plemena
i amputiranog tjemena
dolazi zrno sjemena,
zrno zrnevlja vremena.
Zrno zrnevlja vremena,
zrno zrnevlja vremena.
Vremena.
Vremena.
Trgnuo sam se iz sna i na trenutak nisam bio siguran da li sam to sanjao ili sam, zapravo, sada u snu omanje hobotnice u akvarijumu djevojke čiji je broj telefona 066 823 128.
Popio sam malo vode i počešao se na osam mjesta.
