Da razjasnimo nešto u startu – ovo nije tekst o Massimu Saviću. Nije ni o Sinatri. Ovo je tekst o jednom susretu, negdje nakraj noći, oko 6 ujutro.
Sigurno ste mnogo puta čuli za neke bitne susrete koji se dešavaju na raskrsnici.
Recimo, u američkom folkloru postoji zanimljiva verzija legende o Faustu. Američki Faust ide na raskrsnicu na kojoj će se sresti sa Đavolom lično, gdje će mu prodati svoju dušu i zauzvrat dobiti neki željeni talenat, bogatstvo i/ili slavu. Snimljeno je o toj raskrnici pjesama, napisano knjiga, čak ima i pristojan holivudski film.
Raskrsnica je oduvijek bila simbol neke velike promjene. Da mi je vidjeti srednjoškolca kojem se ta riječ nije zgadila kada mu, u trenutku kada mu je samo jedna stvar na pameti, svi govore da je na raskrsnici života i da su pred njim velike odluke.
E ovaj moj susret se desio baš tu, na raskrsnici. (Priča je istinita, ne zvao se ja Štetosteron.)
Stop.
Sve ovo gore možete da zanemarrite. Htio sam mudrovati i ponovo pisati o nekim neopipljivim stvarima, ali sam ipak odlučio da budem direktan, jednom u životu. Što sam se predomislio, ajde mu ga znaj. Nemam, dragi Dnevniče, snage da se pravim mudar. Zato ću biti ispovijedan ove sedmice, a ti ćeš da mi oprostiš, svoji smo.
Elem,
Mnogo stvari koje imam i koje jesam su smiješne. Pazi: ne duhovite, smiješne. Razlika je drastična. Tako sam nedavno postao i ponosni vlasnik najsmješnije saobraćajne nesreće ikad. Brzo ću na stvar.
Vraćao sam se iz… ma jebeš ga, nije ni bitno odakle. Uglavnom, vraćao sam se tamo gdje čovjek treba da bude u taj ranojutarnji sat. Mislim da je bilo oko 5:42. (Ako ćemo već biti toliko nadmeni da pomislimo da ljudi uopšte znaju mjeriti vrijeme.) Vozio sam, u stanju u kojem niko od nas ne bi trebalo da sjeda za volan: pijan, narodski rečeno. Pijan, ne za kaznu ili triježnjenje u stanici, pijan ZA ZATVORA.
Vožnja u pijanom stanju je sigurno, uz Bajagu i analni seks, jedna od glupljih stvari koje su izmišljene. Ljudi koji voze u pijanom stanju su kreteni, bez daljnjeg. To pod jedan. Ja često vozim pijan, pod dva. Uguramo li ove dvije premise u jedan prost silogizam, lako ćemo doći do zaključka da sam i ja, da oprostiš, Dnevniče, kreten.
Mnogo puta sam zbog toga znao da upadnem u grdan problem. (Da budem pristojan i ne napišem da sam često najebav'o.) Ajnštajnu se pripisuje ona popularna definicija ludosti, ona koja kaže da su ludaci osobe koji stalno rade jednu stvar na isti način i očekuju drukčije rezultate. Možebitno je, stoga, da sam i lud.
No, dosta o meni, pričajmo malo o mom autu, kako kaže ona hrvatska reklama.
Ovako se to zbilo:
Grad je pustinja, kao što i treba da bude u to vrijeme. Oči su na pola koplja, noga je na gasu, moje reakcije usporene. Dolazim do raskrsnice na kojoj će se kroz dvije sekunde desiti ono što se desiti mora.
Onda, jedno kratko „tup“, bez usporavanja. Vozač Golfa „dvice“, vjerovatno jedini osim mene na cesti u cijelom gradu, ne usporava, kao ni ja. Nisam siguran ko je od nas dvojice prošao kroz crveno, zato što semafor nisam ni pogledao.
Ipak usporavam, usporava i on. Stajem, on postupa isto. Provjeravam far – ništa strašno, gledam njega – već uprtio pod mišku zadnji branik Golfa i ubacuje ga na zadnje sjedište.
Nisam baš u stanju da pričam, samo želim da se to što prije riješi. Zato stvar uzimam u svoje ruke.
Istupam pet koraka prema njemu, stavljam ruke na “Ф” i izgovaram rečenicu kojoj ću se smijati do kraja života.
Štetosteron: (galami iz petnih žila) DRUŽE! ‘OĆEMO IĆI SPAVATI?!
Nepoznati drug: ‘OĆEMO!
Sjedosmo svaki u svoje auto i pravac kuća. Moja šteta ionako nije prevelika, a on vozi Golfa, što znači da će sutra otići na kiosk i reći teti „molim vas jedan Marlboro, zeleni Orbit i branik za Golfa dvicu“.
Sutradan čitav dan, i svaki dan nakon tog razmišljam. U pravcu „šta da je on išao mrvicu sporije, ili da sam ja išao maalko brže“. Tada bi vjerovatno bilo slomljeno puno više od plastike, stakla i limarije. Glava, ruka, rebro.
Kada su u pitanju takve stvari, u najgorem slučaju pukne srce nekim ljudima kojima je nastradalog stalo puno više nego što je njemu samom.
Nisam doživio nikakvo prosvjetljenje, niti sam išta naučio iz ovoga. Vjerovatno ću uskoro ponovo sjesti za volan sa promililima, tako je to kad si nedokazan i glup.
ALI VI NEMOJTE, molim vas. To hoću da vam kažem. Može vam se desiti da negdje naletite na mene ili kakvu sličnu budalu koja će vam promijeniti (zajebati) život. Meni ili toj sličnoj budaletini neće biti ništa, jer sreća prati idiote. Sve do jednom.
Eto. Oprosti mi patetiku.
Laku noć, dragi Dnevniče.
