Jednom ne tako davno, iza sedam gora i sedam mora, a zapravo u komšiluku, objavljena je priča “Avanture Trbe i Dugog”. Jelena Kojović Tepić zajedno sa Lolom odlutala je iz sivila svakodnevice u šareni svijet bajke. Prisjetila se procesa stvaranja ove priče, osvrnula na svijet bajki i dala savjete roditeljima. A osim toga i najavila nastavak avantura za koje se traži novi ilustrator.
Njena ljubav prema pisanju, trajala je kako kaže oduvijek, ali ozbiljnije od 97. godine.
“Zabavno mi je bilo piskarati za djecu i od tada stalno pišem. Kad sam otišla u kulturu, nastavila sam da pišem za djecu i punila fioke sa tekstovima. Onda se desilo da me jedan od mojih generalnih direktora smijeni pa sam se sticajem okolnosti preselila u drugu kancelariju gdje sam pronašla sve ove zapise”.
I tako je počela priča sa objavljivanjem. Njen sin je bio glavni inicijator čitave priče, jer su Trba i Dugi zaista nastali jedno veče na moru kada nije imala ništa za čitanje svom dječaku, “malom manijaku koji obožava da čita”.
To je bilo alarmantno. Sjetila sam se priče Trbonja, Dugonja i Vidonja, međutim samo sam se imena sjetila, fabule ne. Uhvatila sam se za ta dva lika, napravila kontra bajku.
S obzirom na to da danas sadržaji za djecu obiluju nasiljem, nelogičnostima i neprikladnim temama, zanimalo nas kako to komentariše, na šta je odgovorila: “Sasvim izvesno stoji kritika na savremenu književnost, međutim ne mislim da je sve tako crno. Prvo mislim da imamo mogućnost izbora. Svi kukaju na agresivne crtane filmove, ali nastavljaju gledati. Isto tako je i sa knjigama. Izdavačka slika je takva kakva je. Prosto smo premalo tržište”.
“Znam da velike izdavačke kuće iz Srbije svoja izdanja štampaju po Kini, Indoneziji. Uradi se priprema i onda se šalje. Prvo to ne prođe filter ozbiljnih izdavača, a vrlo često imamo unakažene poznate priče. Meni se desilo to sa Petrom Panom. Divno je to ilustrovano, a fabula ima uvod o likovima i onda su se sreli i onda su se borili i to je kraj. Bez poente”.
Reakcije na “Trbu i Dugog” iznenadile su i samu autoricu. Prisjetila se nastanka čitave priče, sa prijateljem producentom Mladenom Đukić, koji takođe ima dječaka i takođe je shvatio da djeca nemaju šta čitati, a voli izazove. Zato je nazvao Jelenu, kao nekog ko ima uvijek nešto po fiokama i rekao: “Hej, da nemaš ti nešto za djecu”? Ona je poslala priču, on se oduševio i tako je krenula čitava priča. Zajedno sa ilustratorom Dejanom Mijatovićem, stvorili su svijet bajki.
“Realizacija je trajala dugo kao vječnost”, navodi Jelena, ali planovi se nastavljaju i dalje. Tim ljudi koji su entuzijastično odlučili obojiti svijet djeci i roditeljima, smatra da je ovo tek uvodna epizoda.
Svašta smo planirali, za sam početak Trba i Dugi imaju svoj nastavak, to bi trebao da bude serijal. Zimus sam imala upalu pluća pa sam napisala priču o zmaju koji ima upalu pluća.
Za razliku od svih klasičnih bajki, koje podržavaju stereotipne slike princeza, superheroja i zapleta, Jelena, baš kao i njen sin gledaju drugačije svijet bajki:
“Ja kao dijete nikad nisam voljela način na koji su predstavljene sve princeze. Uvijek bi bile prenemognute, suptilne, krhke, trebala bi im pomoć. Nisu sve princeze takve, nisu svi junaci, superheroji nabildani, zgodni tipovi. Mogu biti neugledni ljudi, koji imaju hrabrost i sposobnost. Njihova vrijednost je u tome da su spremni da budu to što jesu i da to pokažu svijetu. Spremni su rizikovati, kako bi pokazali da je u redu imati i mane”.
Uspjeh prve knjige pratile su i lutke od kartona, koje je radio umjetnik iz San Franciska. “Poslali smo mu mejl da nam nekoga preporuči, ali je on na kraju rekao da će on raditi, jer mu se svidio projekat. Mi smo ambiciozno predvidjeli dvadesetero djece na promociji, a onda su sustigle stotine djece, koja su spremna da dođu i da se bave nečim što se zove knjiga”.
Sada traže novog ilustratora za novu knjigu, jer bi voljeli da za svaku knjigu bude neko novi, a da je odavde. Lole pozivaju sve ilustratore da se jave i doprinesu šarenom svijetu Trbe i Dugog. Imamo beskrajno talentovanih ljudi, ali im treba prostor.
U potrazi za preporukama i književnicima koje trebate otkriti, Jelena predlaže Evu Ibotson. Njene nevjerovatne priče dovele su do toga da se sazna kako je ona čak napisala priču o Hariju Poteru prije Rolingove.
Svi su se digli i pitali je zašto je ne tužiš, a ona je odgovorila “Čemu? Ja sam je prva napisala”
Prva Evina knjiga, koju su Jelena i njen sin otkrili zove se “Obdanište za čudovištanca” i veoma im se svidjela. Iz ugla žene koja piše priče, zanimalo nas je kako posmatra stanje u školstvu kada su u pitanju lektire.
“Moj sin je već sad pročitao knjige za treći razred. Mislim da je to ok da se čitaju narodne pripovjetke, bajke, ali mora postojati način da se to prilagodi njima. Djeca koja su prilagođena na igrice, crtiće, ne mogu to doživjeti kao interesantno, jer njima je to dosadno”. Narodne bajke su jedna od lektira za treći razred, a njen dječak je uzeo jednu od tih i rekao:
Jao mama, ovo je puno grešaka. Ovo je pisao neko nepismen.
A zapravo se radilo o arhaičnim riječima, što je njoj potpuno nelogično da se djetetu koje ne zna ni šta je gramatika daju takve knjige. “Najbolji način su adaptacije svih djela savremenih književnika, ali sve je to skupo. Na kraju oko pripreme jedne čitanke okupi se tim ljudi, koji ne znaju hoće li njihova knjiga proći, a zašto bi to neko radio iz svog džepa”?
Lola je na poklon dobila pet malih knjiga, koje su prvenstveno bile scenario za serijal na RTRS-u, a kasnije pretvorene u mali roman o tvornici igračaka koje oživljavaju tokom noći. S obzirom na to da svi vole čitati naveče prije spavanja, Jelena ne strahuje da će knjiga nestati iz prvog plana, a kao potvrda tome, svjedoči i njen rođak koji je nedavno bio u posjeti, a došao je iz Amerike.
Ponio je sa sobom prazan kofer da bi imao prostor za knjige. Kad sam ga pitala koju vrstu knjiga želi, rekao je bilo koju, samo da ih ima, jer ne može sa tabletom u krevet.
Čitanje je prema njenim riječima najjeftiniji način da se putuje kroz vrijeme, upoznaju drugi ljudi, kulture i bježi od stvarnosti. Zanimala nas je retrospekcija bajki od vremena kada su njoj čitali bajke, do onoga danas, kada ih ona stvara.
“Kad nisam htjela da jedem, roditelji su mi pričali neku priču o vjeverici. Kad sam počela čitati, mama mi je sakrivala knjige. Mislila je da previše živim u svijetu knjiga. Najdraža mi je bila Snježna kraljica zato što je bila atipična. Izgledala je zlo i opasno a bila je u principu dobra”.
Njen savjet roditeljima je da čitaju sa djecom, a za sebe ističe kako je prijateljica svom sinu, a ne autoritet, što je ujedno i nemoguće balansirati. “Kada me moj sin vidi na televiziju, začuđeno kaže: “Moja divna blesava mama, kako čudno izgleda ozbiljno”.
Za kraj nas je zanimalo pobjeđuje li uvijek dobro, baš kao u bajkama, na što je automatski sa osmijehom rekla:
Uvijek. Bez obzira koliko to izgledalo drugačije nekad, jer se toliko zla dešavalo kroz istoriju, sve prođe i bude savladano, jer da je drugačije, svijet ne bi postojao.
