“Sadness will last forever.”
Van Gogh
Neću se praviti da znam o čemu govorim. Nisam umjetnik. Samo sam osoba koja je, baš kao i svi ljudi na planeti osjetila tugu. A tuga je muza koja ne dopušta da je ignorišu. I za to sam joj vrlo zahvalna. Jer kad joj damo ime nije više strašna, ne boli više toliko. Zarobimo je na komadu platna, u notama, u pisanoj riječi. Ona više nema moć. I što je više ljudi prepozna, što je više ljudi čuje, vidi, pročita, to je autor manje sam. Manje usamljen. Jer smisao umjetnosti je da se podijeli. Da neko vidi nečiji rad i kaže: „Znam šta si htio reći.“ Smisao umjetnosti je povezanost.
Rekla sam da nisam umjetnik. Ali posjedujem jedan talenat. Iako nije neki talenat vrijedan čuđenja, ipak se volim baviti time i smatram ga jednom vrstom umjetnosti. Nemojte se previše smijati kada kažem – ali umijem da crtam po noktima. Sposobna sam za nail art. I to poprilično dobar nail art. Naprimjer, jednom sam na noktima nacrtala Van Goghovu “Zvjezdanu noć”. Svi koji su to vidjeli mogli su prepoznati ideju. Znali su šta sam htjela reći i svaki put mi je to izmamilo osmijeh. I to je dovoljno. Instant smisao umjetnosti.
Ne znam koliko je to istina, ali pročitala sam da je Van Gogh volio žutu boju jer je smatrao da je to boja sreće, te je jednom prilikom progutao žutu boju u pokušaju da unese sreću u sebe. Često se zateknem kako razmišljam o tome. Razmišljam o tom neshvaćenom genijalcu, poželim da odem u prošlost, da sjedim sa njim među suncokretima i da mu jedno pet puta na dan kažem da će sve biti u redu. I razumijem ga. Ko ne bi htio jednostavan način da unese sreću u sebe? A najviše bih voljela da mu mogu reći koliko njegova umjetnost čini sretnom jednu djevojku. Možda bi to bilo dovoljno da mu izmami osmijeh.
Meni i mojoj A. je malo za osmijeh potrebno. Sjedimo na klupi u parku, jedemo čips i pričamo. I sretne smo. U ovim jednostavnim životnim trenucima, kad samo sjedim sa najboljom prijateljicom i posmatram ljude kako idu, idu i nikada ne staju, budem zahvalna što ne moram nikuda da idem. Što mogu da sjedim tu, u tišini, ili uz poneku izgovorenu riječ. Da uživam u januarskom suncu, u Božjoj umjetnosti, u umjetnosti postojanja. Sklopim oči i duboko udahnem.
Mama me često zna pitati zašto uzdišem.
“O čemu razmišljaš?”, pitala bi me.
“Ne znam, ni o čemu.”, bio bi moj odgovor.
“Ti meni lažeš, nešto te muči, pa uzdišeš, a nećeš da mi kažeš.”
Ali vidite, zaista nije stvar u tome. I zaista ne razmišljam ni o čemu. U toj kratkoj sekundi dok uzdahnem, ja zaustavim vrijeme, resetiram trenutak – zastanem i pomirišem cvijeće. Kliše – znam, ali jedan mali trenutak za uživanje u umjetnosti samog trenutka.
Mama mi je poslala tiramisu, koji smo A. i ja sa uživanjem smazale. Mamina umjetnost. Sjedim na podu i slušam muziku. Nečija umjetnost. I dišem. Sretna sam kad osjetim tuđu umjetnost, njihove vriskove, jer znam, vrisnuli su i sad su dobro. Jer umjetnost je i vrisak duše. Sretna sam kad osjetim te vriskove kao svoje, jer tada nisam sama na svijetu. Svi vrištimo, ali malo nas razumije to kao vrisak. I neko će reći: “Slušaj, lijepa pjesma”, a ja samo razmišljam koliko je ljudi čulo taj vrisak i počelo da diše. I nekako u tom trenutku dok slušam muziku, i dok me prolazi jeza, osjećam bar hiljadu srca kako kucaju zajedno sa mojim, kako slušaju, i dišemo zajedno.