Pozivam za svjedoka svjetlo i ono što se na svjetlu vidi,
Pozivam za svjedoka oči i ono što očima vidite,
Pozivam za svjedoka razum i krčanje crijeva,
Pozivam pogled na beznađe i sramotu, siromaštvo i bijedu,
Pozivam hrabrost protiv tame i u tami otvorene gluposti koja cvili,
Pozivam protiv okota koji bolest nosi.
Prvo je bila ledina. Gola ledina. I preko ledine Litva. A onda su došle brigade i pjesma. Udarnici i udarnički rad. Željezna zvijer je povezala sjeveroistočnu Bosnu i počele su porođajne muke. Na crnom zlatu kako nazvaše ugalj na kome ledina je počivala podiže se grad kome ime Banovići nadjenuše. Grad to ime nije tražio, već mu ga dodijeliše i on ga ponosno prihvati i ponese kroz vrijeme.
Nekad davno u Tulov gradu živio je neki Božićko Banović. Ostao mu na ledini biljeg, od kamena u stećak rukama njegove braće, isklesan da svjedoči o njegovom postojanju.
Poslije su došli Turci. Grad se dobro držao sve do trenutka kad je žena iz sela obližnjeg Turcima pokazala izvore koji napajaju grad vodom. Više legenda nego li historijska činjenica, kaže da vodom Turci potrovaše i grad osvojiše.
Prošli su vijekovi, a grad prošlošću zameten nestade s ledine. A onda se desila revolucija. Iz svih krajeva Jugoslavije pohrlili ljudi na pustu ledinu temelje da novom gradu udare i rudarstvom da se bave. Prokolala krv željeznom venom koju udarnici položiše i novi grad sa susjedstvom povezaše. Rodiše se nove legende. Sad već više historijske činjenice nego li legende, ali goleme ko legende. I k tome još ponosno prkosne i istinite.
O Božićku se počelo pričati. Pisati. Grad odabra svijetlu historiju. Izabraše se novi, mada negdje drugdje već utrti puti koji povedoše grad u sazrijevanje. I grad odraste. U svojoj ponudi se grad i otvori. Sport zablista. Zagrebački Dinamo je u doba slave i uspona gostovao i gubio. Rukomet procvao. Industrija blistala, a turizam mamio posjetioce sa svih strana Juge. I kad grad u ponosu i slavi je uljuljkan postao desio se novi rat. Odabraše se tad puti crni i tamni, a oživješe pigmeji i tamna historija.
Selo žene izdajice iz turskih osvajanja postade tamna vodilja i zatamni grad i sudbine.
Dođite da odete. Pogledajte i pročitajte. Za drugačije ovdje mjesta nema. Jednom glavom 20.000 njih misli. Isto diše. Samo rijetki očajnici i oni koji nemaju gdje; ostaju. Ponosni na ono „nekad“. Posramljeni danas žive. Mole, a ne izmole. Traže, a ne nađu. Slijepo u očaju traju.
Ja pišem i s vjetrenjačama ljuti boj vodim.
Ja pozivam svjetlo i oči. Razum. Gore navedeno, a iz drugih knjiga pokupljeno i izokrenuto. Trajem. Pišem. I nemam šta da vam kažem. Samo želim pozvati vas na industrijske razvaline, skrenuti pažnju na ukaljanu čast i zatamnjenu sadašnjost i maglovito jezivu budućnost. Dođite! Pogledajte, dok grad nije nestao i ponovo pretvoren u ledinu. Postoje još uvijek rijetki Mohikanci koji vjeruju u ljude, dobrotu, srdačnost i gostoprimstvo. Biće vam lijepo. Kratko. A po odlasku ostat će vam gorak ukus u ustima kao od jake čokolade.
Za sjećanje dugo. Da ne zaboravite.
Ovdje o pomoći ne sanjamo. Trajemo otrovani.
Od temelja, preko razvalina i posljednje krečom ušminkane socijalističke zgrade do predivne prirode koja nestaje na odlasku ćete vidjeti ljude koji vole svoj grad i uljuljkani svojim genetskim kodom vjeruju u ispraznu priču želeći bolje na gorem radeći.
Ostao je čovjek go. I nakazna priča sa slovom na hartiji o jednom gradu u koji vas pozivam zarad posjete.
Ja bolje nemam.
Dođite.
