Dragi čitaoci!
Ime mi je Medina Jašarević, rođena sam u oktobru 1995-te u jednom malenom naselju na sjeveru Bosne, gdje sam odrasla i školovala se.Ovom prilikom želim da vas zamolim da mi dopustite da budem vaš domaćin povodom Lolinog natječala “Ljudi sa olovkama i odakle dolaze.” Dakle, dopustite da vas upoznam sa malim gradićem velikog srca, mojim zavičajem i rodnim gradom Zmaja od Bosne. Nalazimo se na sjeveroistoku naše lijepe države, pa nas često zovu Kapijom Bosne. Zaštitni znak grada je kula Husein- kapetana, nastala u vrijeme Osmanskog perioda, i tada je služila kao rezidencija gradačačkih kapetana od kojih je najpoznatiji upravo srednjovijekovni buntovnik, Husein- kapetan Gradašćević, Zmaj od Bosne. Danas je tamo restoran sa narodnom kuhinjom. Vodim vas tamo gore na čardak, na bosanski lonac i ćevape kakvih nema u ovom dijelu Bosne, a zatim ćemo se zasladiti hurmašicama i baklavom, zaštitnim gastronomskim specijalitetima ovog kraja.
Sa zidina kule vidimo sam centar grada, gradski park, okolna naselja i opštinu. Današnja omladina ne može bez selfija, bacimo jedan i spustimo se pokraj gradske biblioteke kroz karaulu ka džamiji Husejniji.
Gradska biblioteka je važan pokretač kulturnog života ovog gradića ali i okolnih zajednica. U suradnji sa gradskim odborom, svake godine organiziraju promocije mladih autora, književne večeri, natječaje za mlade, sve to pod nazivom “Kikićevi susreti”.Inače, u zgradi biblioteke se nalazi i gradski muzej i gradačačka radio stanica, koja svoje slušaoce informira o aktuelnim dešavanjima na području opštine. Tako ćete, ako budete slušali naš radio, moći redovito čuti od našeg dežurnog meterologa, da je vrijeme sutra slično današnjem. I tako iz dana u dan.Elem, idemo mi ka centru grada i Husejniji džamiji.
Od svih 40- tak džamija i crkvi, koliko ih Gradačac broji, ova je najpoznatija i dio je lokalne legende. Zašto?
Zato što je, kako legenda kaže, naš dragi buntovnik Husein- kapetan Gradašćević jednog dana sa bedema svoje kule gledao grad i ne mogavši se odlučiti gdje će izgraditi svoju buduću džamiju, bacio koplje i kazao da, gdje koplje padne, tu će džamija i nastati.I tako je i bilo.Danas je državni spomenik, i zaštićena je, a nedavno je prošla kroz završnu fazu restauracije.
Na sjeveru grada ništa posebno, par zanatskih radnji, trgovina, pokoja škola i džamija, pa vas vodim na jug.Idemo centru grada.Kroz gradski park teče potočić, zapravo ne, to naši zovu rijekom, dakle teče rijeka Gradašnica.Odmah do parka je i Opštinski ured u stilu austrougarske monarhije.Centrom grada dominiraju kafići, koji su prepuni, pogotovo petkom, kada su džuma i pijaca.
Gradske ulice su rijetko pune, samo krajem avgusta za vrijeme Sajma šljive ili popularnijeg Šljivareva.Šljivarevo je zapravo međunarodni sajam prehrambenih proizvoda, sa naglaskom na voćne proizvode, i osim izložbi, tu su brojne zanimljive aktivnosti, toliko interesantne čak i samom državnom vrhu lijepe naše Bosne.Plava noć je omladini najdraža, ispred Gradskog kina gostuju kulturna društva iz čitave zemlje, lokalni bendovi, a tačno u ponoć je i vatromet.
Obiiluje Gradačac i poznatim osobama. Među omladinom danas, najpopularniji je Haris Berković, pobjednik Zvezda Granda.Stariji narod će vam spomenuti folklorno društvo ili pisce, poput Ahmeda Muratbegovića ili Hasana Kikića, sportski znalci pričati o lokalnim klubovima poput kluba borilačkih vještina ili NK”Zvijezde” našeg nekadašnjeg prvoligaša.
I jedna od najpoznatijih bosanskih sevdalinki je nastala na ovim prostorima i pripovijeda o ljubavi između već spomenutog Husein- kapetana i jedne lokalne djevojke.Husein je bio jedan od rijetkih vlastodržaca koji su se pobunili protiv osmanske vladavine u Bosni, te je po sevdalinci i historijskim spisima i ratovao protiv njih.Iz rata se nikad nije vratio.Historijski izvori govore da je umro od kolere, zapisi njegovih ratnih drugova govore da je ubijen od strane osmanskih vladara. Ni vijekovima poslije niti počiva u voljenom gradu, niti se zna istina o njegovoj smrti.I djeva iz pjesme je, saznavši za smrt svog voljenog, na mjestu umrla, a ostatci Husein- kapetana i dalje leže u Istanbulu.Grad je par puta pokretao akciju da se bosanski heroj vrati gdje i pripada ali od toga zasad ništa.
Na slici vam pokazujem unutrašnjost gradačačke sportske dvorane.Trenutno njegov prostor dijele Odbojkaški klub “Kula” Gradačac i rukumetni klub “Speed”.Osim raznih kulturnih i sportskih manifestacija i obilježavanja mature, ova dvorana je starijima bila poznata još davne 1981. godine jer je tu svoje početke doživjeo i Dino Merlin.Dok mu se mlađi dive, stariji se sjećaju da njegov prvi nastup i nije prošao najbolje.Idemo dalje, sve do medalje.Vodim vas na jezera.
Najljepše a meni i najdraže mjesto u mom gradiću upravo je jezero Vidara.Dobilo je naziv po mjesnoj zajednici Vida a nastalo građenjem brane davne 1981- da bi se grad zaštitio od poplava, pružalo je hvale vrijedan prizor svih svojim sugrađanima ali i turistima.Obilovalo je ribom i prirodnim ljepotama, ali baš poput jezera Hazne, zanemareno je i nebrigom lokalnih vlasti, uništeno.Bez obzira što i kvalitet vode nije dovoljan da bi se razvio kakav-takav turizam, i dalje mami šetače i slučajne prolaznike kroz ovaj naš lijepi gradić.
Nalazi se na samom jugu grada,vještačko jezero a slikano sad već davne 2000-te godine, i dalje živi na ostatcima stare slave.Popularno je među omladinom i parovima, a u sklopu jezera se nalazi i restoran sa ribljim specijalitetima, i domaćom bosanskom kuhinjom.Vodim vas na moj omiljeni tradicionalni specijalitet, tufahiju, kolač sa jabukama, čiji recept su naše majke učile od svojih majki.
Šta ti još mogu reći o svom gradiću? Imamo i Banju Ilidžu, lječilište sa prirodnom mineralnom vodom, u koje dolaze bolesnici iz cijele države.Tu je i hipodrom “Vuković”.Ne tako davno, bile su organizirane konjske trke, vrlo popularne među stranim turistima.
Hipodrom je popularan i među djecom koja dolaze na eskurzije, za njih imaju posebnu kuhinju, te bogat dječiji program.
Od obrazovnog sistema, imamo dvije srednje škole, Gimnaziju”Mustafa Novalić” i Mješovitu Srednju Školu “Hasan Kikić”. Obje su visokorangirane na kantonu i njihovi učenici redovito nižu uspjehe, ali školovanje nastavljaju u većim gradovima.
I industrijske grane su nam razvijene, prehrambena, tekstilna, gumarska i uglavnom su usmjerene na izvoz za evropsko tržište u zemlje poput Italije, Njemačke ili Francuske.
Ratovi nas nisu zaobišli, svako naselje ima spomenik svojim žrtvama, da se sjećamo i da pazimo da se ne ponovi.Najpoznatiji ratni spomenik u Gradačcu svakako je Oklopni voz iz posljednjeg rata koji se nalazi u Donjim Ledenicama.Historija kaže da je voz srbijanske vojske je prevozio ratne potrepštine i padom Gradačca, pala bi i sjeverna Bosna.Gradačački vojnici, zajedno sa vojnicima iz ostalih kasarni su zaustavili voz i pobjeda je odjeknula širom Bosne.Jedan je od zaštićenih spomenika grada.
O narodu vam ne ispričah puno.Valjda smo mi Bosanci vazda isti, a najbolje nas je opisao najpoznatiji bosanskohercegovački pisac Meša Selimović: “Mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz.Najnesretniji na ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju.Sila nam je dosadila,i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa.”
U jeziku naših djedova i dalje se osjete i turcizmi i germanizmi, i svi su oni spremni pričati priče o ašikovanju, o boljem vremenu i Titinoj državi, poštujući i Bajrame i Božiće i Vaskrse, slaveći život i nevolje onako kako samo to Bosanci znaju.Omladina je svugdje ista, bez obzira na kulturne razlike.Nekada su ulice bile pune dječije graje, sada su nam djeca za telefonima, živeći ili životareći, pričajući o Njemačkoj, kao obećanoj zemlji, onako kako su nama naši preci pričali o slavnoj Titinoj Jugoslaviji.
Turiste ćemo dočekati kao i prijatelje, sa osmijehom i nekom pričom, da li o kulturnim običajima, ili mjesnim pričama, da li o vremenu u kojem živimo, jadikujući i hvaleći se u isto vrijeme, kritkujući Bosnu sa sunarodnjacima a braneći je pred drugima, jer kakva god da je, naša je.
Toliko od mene za ovaj put, uz jednu malu napomenu da svako ima svoju posebnu priču, koju samo vi možete osjetiti, a narod kao narod od jedne napraviti će stotinu drugih, različitih i jednako zanimljivih priča.Uz nadu da ćete posjetiti i naš maleni grad i zaljubiti se u njega, pozdravljam vas sa odanošću.
