“Dobar je dan za novi početak”, pjeva Billy Idol u svojoj solo izvedbi u mojoj glavi. Sjedim i gledam u prazninu nad mojom glavom, obgrljena plaštom satkanim od negativnosti drugih ljudi i mojih suludih očekivanja.
Progutaću još koji trenutak, a Billy se baš nameračio da ponavlja da je dobar dan za novi početak, i njegove riječi odjekuju u mojoj glavi. Razmišljam o svemu kroz šta sam prošla do ovog dana, i moja životna priča poprilično izgleda kao neko djelo koje bi napisao Bulgakov… ili recimo, Selimović. Uljuljkana u vlastitu nesposobnost, sa ružičastim naočarama nataknutim preko očiju i uvjerenjem da su drugi krivi za moje nesposobnosti i neuspjehe, već skoro 20 godina se uspješno koprcam u plićaku životnih struja, dok me drugi odvlače u još pliće vode, da se ne utopim.
Ali avaj, utopih se ja davno, a oni to ne vidješe. Onda će da glume brigu i za posmatrače izvedu savršenu tačku porodične ili bilo kakve druge ljubavi. Ja ću se u sebi prvo smijati tom ironičnom i jadnom pokušaju dokazivanja vrijednosti u tuđim očima, a zanemarivanja prave vrijednosti jednostavnim korakom stavljanja već navedenih ružičastih naočara i življenja u nekom svijetu koji ne postoji, a zatim ću vjerovatno navući paravane preko očiju i isplakati jednu kišnu godinu, možda i dvije.
Dok budem tugovala nad svojim patetičnim životom, naići će ponovo onaj Billy Idol ili neki sličan šarlatan i u glavu će mi posaditi ideju da je dobro da svakog dana otpočnem ponovo. Da zaboravim ono od juče, razvučem najsimpatičniji osmijeh koji mogu i krenem pravo u trnje, jer valja se i to raskrčiti. Da krenem u pohode na spašavanje poluutopljenih paćenika sličnih meni. Da nekom budem oslonac koji ja nisam imala kad sam mislila da je sve gotovo. Da nekog povučem sa dna, da se svojim očima uvjeri u postojanje stvari i osoba koje neće donositi isključivo razočarenje i beznadežnost. Da depresivnim ljudima kažem da nije kasno, da se ta hrpa tableta u šaci ne mora popiti, ni da se te plave vene moraju presjeći već tupim žiletom, da lijek za sve postoji, samo čeka da bude pronađen. Čim ste stigli dotle, možete stići i dalje, jer se iz svakog brodoloma mornar nauči bolje snalaziti kad dođe do brodoloma, koji se na sve načine pokušavao izbjeći.
Kad počne brodolom, kapetan mora ostati na svom brodu i neustrašivo poći u zagrljaj hladne sudbine, kakav god ishod bio. Ako je brodolom neki problem ili teška situacija, a čovjek koji se tu nađe je kapetan, nije li suludo i nadasve glupo očekivati da će ga spasiti kapetan nekog tuđeg broda? Ako se čovjek prepusti težini problema i povinuje se svim glupostima na koje naiđe, poput navedenog kapetana i broda koji bi se prepustili brzim strujama koje vode u stijene, takav podvig se jednači sa najčistijim idiotizmom. Osobe koje sebi dopuštaju da potonu se pod hitno moraju prevazići i skupiti svu snagu da ustanu i krenu na put samoprihvatanja, da se prestanu obazirati na glasove u pozadini, jer dok god je bitno mišljenje sporednih ličnosti, napredak je nemoguć. Za borbu sa svim problemima na koje čovjek današnjice može naići, potreban je intelekt i dovoljno snage da na licu ponese osmijeh čak i kad duša glasno jeca.
Da bi se čovjek izvukao iz problema koji ga potapaju, potrebno je da nauči plivati, da se preda samo sebi i svom instinktu. Da bi na klizavim i mračnim ulicama života došao do svoje sreće, ne smije je očekivati ni tražiti od drugih. Ne smije očekivati ništa od drugih (jer je očekivanje najlakši put to razočarenja)i jedina osoba u koju se može pouzdati u potpunosti jete on sam. Hm, nisu li naši preci čak i za takva i slična stanja izmišljali poslovice koje bi im (kao što na mene utiče Billy Idol) uticale na vjeru u samog sebe i nastavak borbe sa zubom vremena za neku ljepšu budućnost u kojoj neće biti potrebni antidepresivi (sinonim za ružičaste naočale), već samo jedan osmijeh serviran u omotu ljubavi i topline.
Čovjek koji je sam često traži ljubav i podršku drugih, ali ako je ne dobije od samog sebe, teško da će je ikada dobiti od drugih. Što više razmišljam o životu i svim mukama i mukicama na koje se često nailazi, na pamet mi dolazi onaj stih: “Dobar je dan za novi početak”, i shvatam da sam našla sreću u sebi, da sam je krila pod talozima prljavštine koja se na mene lijepila na ulicama i trgovima nezadovoljstva, kojim svi često hodamo jer smo prilično nezadovoljni onim što očekujemo, a nezahvalni prema onom što imamo. Hajde da danas budemo svi zahvalni, za sve. Hvala sudbini što nas je dovela do ove tačke shvatanja, hvala životu što nekad nije bio fer, hvala svakom trenutku koji smo doživjeli, jer da ih nije bilo, sve osobe koje su sad u našim životima ne bi ni bile tu i ne bi nam unosile (bez)brige s vremena na vrijeme, a ni mi ne bismo bili ovakvi, ovako savršeno nesavršeni.
